Uvodni sažetak
— Iznenađujuće nadahnjujući progresivan razvoj neprofesijskoga
filmskog i videostvaralaštva u Hrvatskoj u posljednjih
petnaestak godina na svim razinama, od one osnovnoškolske,
srednjoškolske do visokoškolske, ali i izvanškolske,
razvoj organiziranih filmskih družina i klubova, povećanje
kvalitete i plodnosti njihova rada, stvorio je novu,
vrlo poletnu situaciju, ali i situaciju koja donosi i
nove organizacijske i prezentacijske zadaće i probleme.
— To se stvaralaštvo tradicionalno povezivalo, odmjeravalo
i vrednovalo na dvjema revijama koje je suorganizirao
Hrvatski filmski savez, a potpomagalo Ministarstvo za obrazovanje
— Reviju filmskog i videostvaralaštva djece, a Ministarstvo
kulture — Reviju stvaralaštva odraslih. Te su revije bile
mjesto međusobna upoznavanja, razmjene iskustva, izgradnje
osjećaja pripadnosti republičkom zajedništvu i pripadnosti
široj stvaralačkoj zajednici na polju filmskog i videostvaralaštva.
— No, povećanjem broja dječjih klubova, broja učenika
uključenih u to stvaralačko polje, a osobito razvoj srednjoškolskih
klubova, koji je dotad bio posve zanemaren, suočio je organizaciju
revija s problemom prezentacije stvaralaštva mladeži,
i natjerao na izričito rješavanje toga problema uvođenjem
stvaralaštva mladeži kao posebne kategorije za prezentaciju.
— Od 35. revije to je i učinjeno. Iskušana su dva uzastopna
rješenja, oba su se pak pokazala ograničena uspjeha. Prvo
je rješenje bilo da se prezentacija stvaralaštva mladeži
pridruži reviji dječjeg stvaralaštva kao posebna kategorija.
No, kako je to rješenje potaknulo neke odgojno negativne
tendencije u vođenju dječjega filmskog stvaralaštva, a
i uvjetovalo organizacijske probleme s glomaznošću revije,
posegnulo se za drugim rješenjem. Kategorija mladeži pridružila
se, kao posebna sekcija, reviji stvaralaštva odraslih.
To se rješenje, međutim, također pokazalo ne odveć prikladnim,
s jedne strane za pedagoški status organizirana stvaralaštva
mladeži, a s druge za samoshvaćanje drugih sudionika revije
odraslih.
— Akutni pedagoški i organizacijski problemi, na koje
su upozoravali i voditelji i pedagozi što su sudjelovali
i pratili revije, natjerali su Vijeće Hrvatskoga filmskog
saveza da predloži organiziranje triju odvojenih revija
— revije djece, revije mladeži i revije odraslih.
— Obraćamo se Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa
da prihvati takav projekt trojake prezentacije filmskog
i videostvaralaštva, da ga podupre i pomogne u njegovoj
realizaciji, jer se takav sustav prezentacije čini najprimjerenijim
u danim, vrlo stimulativnim, stvaralačkim i pedagoškim
prilikama u Hrvatskoj, po kojima je ono međunarodno potvrđeno
uzorno u europskim pa i svjetskim razmjerima.
Šire obrazloženje
Prve su trideset i četiri revije
filmskoga stvaralaštva, a potom i videostvaralaštva djece,
održavane kao samostalne, isključivo za prezentaciju stvaralaštva
učenika osnovnih škola. Povremeni radovi učenika srednjih
škola, studenata i drugih autora mlađega naraštaja prikazivali
su se u sklopu revije filmskog i videostvaralaštva odraslih.
Kako se u međuvremenu povećao broj organiziranih srednjoškolskih
družina s filmskim i videoproizvodima mladeži, pojavila
se potreba da se pokazivanje njihova rada obilježi i usustavi,
pa je kategorija mladeži pridružena postojećoj reviji dječjih,
uglavnom školskih, družina. Naziv i struktura revije je
proširena, te je 35. revija održana pod nazivom Revija
hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži
(1997. u Osijeku), i na njoj su sudjelovali, uz članove
dječjih klubova iz osnovnih škola, i učenici srednjih škola,
ali i studenti, koji su često istodobno i članovi filmskih
odnosno videoklubova odraslih. Na prvoj zajedničkoj reviji
djece i mladeži sudjelovali su mladi članovi videoklubova
Gimnazije Požega, Mursa iz Osijeka, Videodružine Dubrava
i Videokluba Fiat Lux iz Zagreba.
Zahvaljujući poticajima
i obrazovanju stečenu u Školi medijske kulture, broj se
školskih družina i proizvoda i na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj
razini znatno povećavao, pa je već na 37. reviji, u Pregradi,
bilo 26 dječjih klubova i 12 klubova mladeži, na 38. reviji
u Šibeniku sudjelovala su 32 dječja kluba i 20 klubova
mladeži, a na 42, zadarskoj reviji, održanoj 2004, bilo
je 35 klubova mladeži te šezdesetak dječjih klubova.
S povećavanjem broja sudionika obaju kategorija, i djece
i mladeži, zajednička revija djece i mladeži postajala
je sve glomaznija, s velikim brojem sudionika i s problemima
u pedagoški obveznoj različitosti u procjenama filmova
iz kategorije dječjih ostvarenja od onih mladeži. Korist
od zajedničke organizacije sve je više narušavana problemima
smještaja, pomirivanja zajedništva različitih uzrasta,
te stvaralačkim, pa i pedagoškim sukobljavanjima. Osim
toga, neki su članovi klubova mladeži okušavali sreću,
a ponekad i dobivali nagrade, i na revijama odraslih, pa
je sve to uvjetovalo pedagoški nejasnu poziciju te kategorije.
To je, na inicijativu voditelja, potaknulo na donošenje
odluke o promjeni dosadašnjega sustava revijskih prezentacija.
Filmsko i videostvaralaštvo mladeži zaista je postalo
posebnom kategorijom, jer na neki način spaja dječju radoznalost
i njihova svježa otkrića sa zrelijom željom da svoje filmove
i videoradove sačine što savršenije i u svakom pogledu
kvalitetnije — na razini postojećih javnih standarda, i
na razini visokokulturnog uvažavanja. Spajanje dječjega
rada sa stvaralaštvom mladeži uvjetovalo je njihovo međusobno,
često i netrpeljivo, ’frontalno’, natjecanje, u koji su
bili uvučeni i voditelji (a poneki su ga i poticali), s
miješanjem vrlo različitih kriterija, često sa štetnim
pedagoškim posljedicama, ponekad i odmah vidljivim na samim
revijama.
Takva je situacija potaknula na razmišljanje o potrebi
razdvajanja postojećih dviju revija — revije stvaralaštva
djece i mladeži i revije ’odraslih’ — na tri revije:
reviju djece, reviju mladeži i reviju odraslih, a tu je
ideju prije dvije godine, u pismu naslovljenom »Promišljanje filmskoga stvaralaštva djece
i mladeži«, najistaknutije iskazao karlovački profesor
i voditelj Kinokluba Karlovac Damir Jelić. On tvrdi da
dijete mora biti najvažnije u procesu stvaranja filma,
čime se ostvaruje odgojna svrha rada, te da s filmom
dijete promišlja svoje viđenje zbilje, usvaja radne navike,
uči kulturu komuniciranja i spoznaje umjetničke fenomene,
čime se ostvaruju funkcionalni i obrazovni ciljevi rada.
No, upozorava profesor Jelić, temeljni je problem, s
kojim se sve više suočavamo, zamjena prioriteta gdje
se dijete podređuje filmu, kao konačnom proizvodu, a
u nekim ekstremnim situacijama proizvodom se smatra isključivo
nagrada!
Iako i rad mladeži zadržava neke od tih pedagoških imperativa,
on je ipak, po prirodi mladeži koja već teži afirmaciji
u javnome životu, drukčijih prioriteta. U njih prevladava
težnja da se naglasi vrijednost konačnog rada, da njega
procjenjuje sa stajališta javnih standarda što vrijede
za filmska i videoostvarenja, a k tome je mjera samostalnosti
njihova rada veća zbog njihove veće ’autorske’ samosvijesti
i težnje za individualnom autonomnošću.
Suočavanje tih dviju pedagoških i vrijednosnih orijentacija
u jednoj reviji najviše je počelo štetiti djelatnosti djece.
Profesor Jelić u pismu je istaknuo i činjenicu kako postoje dječji
filmovi i voditeljski filmovi u dječjem
kontekstu, pri čemu voditelji koji ’režiraju’ filmove s
djecom teže dobiti priznanje za konačni proizvod, i teže
konkurirati filmovima mladeži, pa stvaraju nezdravu atmosferu
izrade takvih filmova koji bi imali šansu da dobiju nagrade,
a da pritom zanemaruju stvaralaštvo same djece i odgojne
ciljeve. Također se proširila praksa tzv. dječjih radioničkih
voditelja ’kuferaša’, kako ih definira profesorica
Mira Kermek, tj. ljudi koji pokreću niz ad hoc radioničkih
projekata na raznim školama, gotovo isključivo s namjerom
brze zarade, i s ambicijama da poberu što više nagrada
za te filmove, a zatim odlaze ne vodeći računa o stvaralačkoj
budućnosti djece koju su na neki način iskoristili zbog
vlastita interesa. Stvaralaštvo djece koja imaju taj
oblik organizacije teško se može usporediti s radom djece
u trajnim školskim klubovima i družinama.
Zbog svega je toga Izvršni odbor Hrvatskoga filmskog
saveza na svojoj sjednici održanoj studenoga 2004. u Osijeku,
donio odluku o odvajanju revije mladeži od revije djece.
Privremeno je odlučeno da se radovi mladeži, učenika srednjih
škola i studenata te drugih mladih autora ubuduće natječu
na reviji odraslih. Na dječjoj reviji ukinute su dotadašnje
kategorije igranih, dokumentarnih i animiranih filmova,
odnosno TV-reportaža i druge, te su ustanovljene samo dvije,
prema načinu organizacije kluba ili družine, odnosno prema
tomu da li je riječ o jednokratnoj radionici ili tečaju,
koji su rezultirali filmom ili videom, ili je riječ o sustavnom
i višegodišnjem djelovanju školskoga kluba.
No, prilični su se, sada pedagoški, problemi pojavili
i s ovim rješenjem. Naime, izdvajanje kategorije mladeži
na reviji odraslih — na kojoj se ponajprije ocjenjuju individualna
dostignuća, a ne pedagoška i družinska — zaprijetilo je
zanemarivanjem organizirana pedagoška rada onih sudionika
koji su došli na reviju kao predstavnici družina. S druge
strane, revija odraslih po tradiciji teži visokim standardima,
na njoj sudjeluju često i ugledni nezavisni umjetnici,
studenti filmskih i likovnih akademija, zreli pa i stari
stvaraoci, pa se prisutnost pedagoških kriterija na toj
reviji čini ugrožavanjem prirode i razine te revije.
Ozbiljna analiza svakako pokazuje kako bi najbolje rješenje
bilo održavanje tri samostalne revije: djece, mladeži i odraslih.
Time bi se razdvojilo generacijski, kreativno i spoznajno
posve različite kategorije filmskih i videoautora. Izbjegla
bi se izmiješanost radova koji jednostavno ne pripadaju
istim stvaralačkim kapacitetima i konceptima, neravnopravnost
u natjecanju za nagrade i priznanja i spriječila neopravdana
profesionalizacija dječjega filmskog i videostvaralaštva
koja je neprimjerena temeljnim postavkama neprofesijskoga
rada s djecom i mladima.
S obzirom da su revije Hrvatskoga filmskog saveza jedini
relevantan oblik autorske uzajamne prezentacije i ocjenjivanja
neprofesijskog filmskog i videostvaralaštva, prilika da
se družine i stvaraoci osjete dijelom zajedničke stvaralačke
sredine, da usporede svoja dostignuća, što je posebno važno
kad je riječ o djeci i mladim autorima, to smatramo da
njih treba svakako održati, ali u obliku koji je najdjelotvorniji.
Treba napomenuti da svi problemi s kojima smo se suočili,
i koje nastojimo riješiti, jesu problemi nastali upravo
u uvjetima povijesno nezabilježena bujanja ovog područja
mladenačke kreativnosti, i to podjednako u njegovim nastavno-organiziranim
oblicima, kao i u klupskim i individualnim uvjetima. Za
razliku od drugih područja bivše države, na kojima se organizacija
klupskog i školsko-družinskog filmskog i videorada posve
raspala, Hrvatska je bilježila stalan rast, i to u broju
klubova na svim razinama, u kvaliteti obrazovnog rada s
djecom i mladeži, te u organizacijskoj inicijativnosti.
Ideja o trima odvojenim revijama filmskog i videostvaralaštva
djece, mladeži i odraslih u trenutnim okolnostima u ovim
plodnim okolnostima pokazuje se kao najprikladnije rješenje,
ali nam je za njegovu realizaciju potreban dodatni novac,
ali uz razumijevanje i potporu mjerodavnih ministarstava
i Zavoda za školstvo, možda će do ostvarenja doći u dogledno
vrijeme.
Valja vjerovati kako će navedene odluke potaknuti još sadržajnije
i kvalitetnije, te pedagoški usmjerenije dječje filmsko
i videostvaralaštvo u osnovnim školama, jednako kao i djelatnosti
srednjoškolske mladeži na tom području.
Dugogodišnja i iznimno uspješna aktivnost Hrvatskoga
filmskog saveza na poticanju i pomoći filmskim i videoklubovima
djece, mladeži i odraslih u bavljenju neprofesijskim stvaralaštvom
te omogućavanje široj domaćoj, pa i međunarodnoj javnosti
da putem revija filmskog i videostvaralaštva upozna njihov
rad opravdava i ovu inicijativu za iznalaženjem mogućnosti
organiziranja triju odvojenih revija i još kvalitetniji
nastavak rada u području neprofesijskoga filmskog i videostvaralaštva
u Hrvatskoj.
U Zagrebu, 30. ožujka 2006.
Predsjednik Saveza
dr. Hrvoje Turković