Dani hrvatskoga filma nikada kao ove godine
nisu počeli tako kasno, na izmaku travnja. Kao da im se
niti nije htjelo biti, ili kao da su htjeli biti na nekom
drugom mjestu, u neko drugo vrijeme (recimo, u Puli!).
To svakako nije dobar znak, pogotovo danas kada se gledatelji
tijekom cijele godine zatrpavaju kojekakvim festivalima,
pa početkom proljeća jedva dočekaju izaći na friški zrak.
Ipak, vrijedilo se ’gušiti’ sjedeći u velikoj dvorani Studentskoga
centra. Jer, tamo su se, makar i s manje gledatelja, događala
velika mala čuda.
Nije, recimo, otkriće, da u Hrvatskoj ima i redateljica,
kako su odmah zagrmjeli mediji. To su mnogi zapazili daleko
prije dodjela ovogodišnjih glavnih nagrada dvjema autoricama:
Ivoni Juki (Grand prix) i Tanji Golić (za režiju).
Uostalom, od početka ovog milenija ’one’ su pokupile više
od polovice ’velikih nagrada’ (Čakić za Dečko kojem se žurilo,
Vorkapić za Anine pjesme,
Budisavljević za Sve pet!, i sada Juka). Nije otkriće
ni da je velika većina Grand prixa dodijeljena dokumentarcima,
a niti to da se dokumentarac definitivno trgnuo iz televizijske
letargije. S obzirom na slavnu prošlost ’zagrebačke škole
crtanoga filma’, ne bi možda bilo otkriće ni da se dogodila
dobra animacija, da animirani film proteklih godina u prosjeku
nije bio toliko beznadno loš. Ipak, animacija je bila navjeće
otkriće i iznenađenje 15. dana hrvatskoga filma.
|
Ni ovaj put ona ne dolazi iz Zagreb filma, koji se još
nije posve oporavio ni produkcijski reanimirao, a ni prestrukturirao
za novo doba. Umjesto animacijskoga ’mastodonta’, novim,
osuvremenjenim, jezikom progovorio je još jednom Kenges,
nezavisna produkcijska kuća koja je prije nekoliko godina
producirala jednu od najboljih animacija realiziranih u
samostalnoj državi, Plasticat. Njezin
autor Simon Bogojević Narath, jednako djelotvoran kada
eksperimentira i kada animira, upustio se ovaj put u još
zahtjevniji projekt, animirano čitanje filozofske literature, Levijatana Thomasa
Hobbesa iz 17. stoljeća, engleskoga političkog filozofa
čuvena po izreci Homo homini lupus (iliti, Čovjek je čovjeku
vuk). Narathov računalno animirani film izmaštanim
ambijentima, bogatim pozadinama i mnoštvom animiranih
likova, efektno ilustrira nesređeno čovječansko stanje,
prije ’društvenog ugovora’, u kojem se kaotično ’mrda’
gomila raspojasane ljudske ’materije’.
Nije to bila je i jedina Kengesova ’riječ’ na festivalu,
o čemu već govori i nagrada za najboljega producenta. Druga
je Soldat, redatelja i scenarista
Davida Peroša Bonnota, zgodna priča o spomeniku-vojniku
oboljelu od PTSP-ja, realizirana stop-animacijom modela
gotovo na razini Aardmanovih kratkih crtića. U svakom slučaju,
oba autora istražuju animacijske tehnike i tehnološke mogućnosti
koje u nas nisu naišle na plodno tlo, a umjetnički je rezultat
impresivan.
|
Trešeta Dražena Žarkovića otvorila
je festival |
Pod samim vrhom animacijskoga brijega smjestilo se ove
godine četvoro odnedavno poznatih autora. Davor Međurečan
i Marko Meštrović svojedobno su ponudili ekspresivno animirano
i Cinkušovom glazbom ozvučeno čitanje Krležinih
stihova, zvano Ciganjska. S
glazbenom podlogom iste skupine, u sličnom literarnom i
vizualnom (akromatskom) registru rađen je i Silencijum,
kojemu je također suđen barem podulji festivalski život.
Moguće je to očekivati i od Teorije odraza Darka
Bakliže, kolažne animacije na tragu njegova Spoja, koja
računalno kroji i prekrojava muško i žensko tijelo prije
njihova konačnog ’spoja’. Ali i od Placa Ane
Hušman, ponajviše zbog toga što njezina piksilacijom realizirana
inventura središnje zagrebačke tržnice i teglica sa zimnicom
graniči i s dokumentarcem i s eksperimentom.
A iz Zagreb filma stigla je animacija srednjeg dometa,
realizirana klasičnijim tehnikama (crteža) i pomalo arhaična,
čak i onda kada želi biti ’otkvačena’. I dok se u dvjema
pričicama o djevojčicama, Glupači Daniela Kokolene
i Mare Milin te Od jutra do sutra Ljubice Heidler,
uočava slabost scenarija, u debitantskoj animaciji Zrinka
Ogreste Lift osjeća se prilična ’zakašnjelost’
cijeloga koncepta crtića u kojemu je meta birokratski mentalitet,
a osnovna metoda ’repeticija s varijacijama’.
|
Silencijum Davora Međurečana i Marka
Meštrovića |
Goce Vaskov, nekadašnja nada računalne animacije, utrošio
je golem trud da bi antropomorfizirao i karakterno individualizirao
različite eksplozivne spravice u Bombama, ali bez
jačega dojma, dok je Oko nekada uspješna redatelja
Krešimira Zimonića ’pojelo’ šarenilo crteža i animacija
od kojih je sastavljen njegov film. Ni Vjekoslav Živković,
jednominutnim Evo što pričaju mornari... (premda
još u neprofesijskoj produkciji) nije dosegnuo razinu crteža
i animacije svojeg ’maloljetnog’ djelca Anomija.
No, zapaženo je ipak i novo ime, Vanja Maračić, student
splitskog UMAS, s Brenkujom, prilično vješto realiziranim
filmom o vragolastoj muhi.
|
Levijatan Simona Bogojevića
Naratha |
I napokon, jednominutna moda i beskrajna tolerancija selektora, Gorana Trbuljaka,
koji je ’onemogućio’ prikazivanje samo jednom od 23 prijavljena filma, pobrinula
se i za nekoliko animacijskih minijatura različite kvalitete, koje su poslužile
i kao svojevrsni jingleovi između ambicioznijih radova.
Jingleova se ’potkrade’ svake godine i u programu kratkog igranog filma
(primjerice, jednominutni Sretan čovjek Irene Škorić), upravo zato što
mu je produkcija oskudna, više slučajna nego sustavno planirana, a najčešće i
u najboljem izdanju dolazi s ADU-a. Igrana selekcija (izbornice Biljane Čakić
Veselič) dotaknula je dno upravo amaterskim filmovima znakovita naslova Dotaknuti
dno (Milana Latkovića) i Klozet (Milorada Blanuše). No, ne treba za
sve loše kriviti uvijek i samo neprofesionalce, jer je, unatoč tehničkim nedostacima
i nespretnostima, upravo ekipa amatera iz Kinokluba Karlovac, na filmu Zora pokazala
da nije sve u profesionalnim uvjetima.
|
Nije da znam nego je to tako Tanje
Golić |
No, bilo je na festivalu i prekaljenih
profesionalaca, poput Lukasa Nole s pomaknutom televizijskom
dramom Ne pitaj
kako i barem tri para bizarnih likova kojima se,
’ne pitaj kako’, križaju putovi. Priča je bizarno spetljana
i odpetljana s dozom humora koju smo se naviknuli primati
od Lukasa Nole. Premda u sličnom raspoloženju, ni približila
joj se nije komedija o vremešnim kradljivcima mirovina
u staračkom domu, Ko živ ko mrtav Josipa
Viskovića, pa ni dva ’školska’ filma o ljubavnom očijukanju
u produkciji ADU-a. Prvi je Buket Petra Oreškovića,
retro-komedija o nesretno zaljubljenu dečku iz susjedstva
koji previše sluša televizijske savjete, s nijemim likovima
i pratećom glazbom, a drugi Čekanje do javljanja operatera Nikoline
Barić.
Ipak, studenti ni ovaj put nisu zakazali, premda je Tanju
Golić, hvaljenu videoumjetnicu, već nagrađivanu na Danima
za filmski rad, teško ubrajati u ’studentice’. Nije
da znam nego je to tako nema ni dječjih bolesti studentskoga
filma (radikalnost pod svaku cijenu, koja se često pretvara
u pozu), premda prilično radikalno, ali funkcionalno
i dojmljivo primjenjuje metodu direct cinema u
’jednočinki’ o žestokoj svađi mlađih supružnika oko odlaska
u goste. Štoviše, izabrana metoda, ponovno popularizirana
filmovima Dogme 95, savršeno opslužuje dramaturgiju svađe
i dijalošku odbojku egzaltiranih likova u skučenu interijeru,
a maksimalno uvjerljivo tumače ih Daria Lorenci i Rakan
Rushaidat. Osim glume i suspensa, stilsku
ujednačenost filma jamči dinamična kamera i fotografija
u tonu sepije.
Studenti ovaj put dolaze i s drugih filmskih škola, izvan
Hrvatske. Slaven Žimbrek, sudeći po špici njegova filma Finish Line, po
diplomu je pošao čak u Ameriku iz koje stiže (tek) simpatična
vinjeta o samotnu životu već nemoćne starice. Dramatski
daleko napetija bila je nemoć dvojice braće u automobilu
na slovenskoj granici, gdje ih zadržava odveć savjestan
policajac jer jedan od njih nema vizu za ulazak u Sloveniju,
u filmu Sretan put Nedime. Kvaka je u tome što
je on, Nedim, smrtno bolestan, a braća žure da bi živ stigao
kući, negdje u Bosni. Marko Šantić, slovenski student režije,
dobio je nagradu za najboljega debitanta. Posve zasluženo,
jer njegov pristup dramskoj situaciji snažno zaokuplja
gledatelja i izmamljuje emociju.
|
Što sa sobom preko dana
Ivone Juke |
Ivan Goran Vitez pak više nije ’neshvaćeni’ student (kojemu
profesori zabranjuju sudjelovanje na DHF), a od ove godine
ni neshvaćen autsajder hrvatskoga filma. Ambiciozan svakako
jest, osobito kao scenarist sklon pričama koje problematiziraju
etičke pozicije (što je žiri i nagradio). Relativizirajući
moralni autoritet društvenih i duhovnih ’autoriteta’, Posljednja pričest sučeljava
darvinizam i etiku obračunom lokalnog trgovca s posrnulim
lokalnim svećenikom, ali pritom više vjeruje televizijskim
nego kinematografskim standardima.
Osim prikazane ’dramske’, imala je igrana selekcija i svoju
’art’-ligu. Predvodila su je upravo dva manje-više alternativo
mišljena filma Hrvatskoga filmskog saveza, nadrealistički
krimić Planktoni Zdravka Mustaća i introspektivni
portret peteespeovca Stolac za ljuljanje Damira
Čučića. Žiri je, očigledno, najviše raspravljao o fotografskim
vrijednostima tih filmova, koje je snimio Boris Poljak
i opet pokupio nagradu. Naposljetku, najambiciozniji ’art’
proizvod Torsia,
orvelovskog ozračja te ’ušminkan’, ali i prilično kaotičan
fillm, snimio je Jakša Borić supotpisujući s Emilom Matešićem
scenarij o čovjeku kojega pokušavaju pretvoriti u beskičmenjaka.
Pa, iako kratki igrani film u Hrvata nema osobito čvrstu
(produkcijsku) ’kralježnicu’, i iz ovog se primjera vidi
da želi biti drukčiji i raznovrstan.
Raznovrsnost i vrsnost postigla je, začudo, dokumentarna
produkcija. Unatoč početnim nagađanjima da bi prevelika
popustljivost selektora, Danka Volarića, mogla razvodniti
program i zatrpati ga kojekakvim filmovima, dokumentarna
selekcija bila je u prosjeku možda i najkvalitetnija do
sada. U selekciji su se, uz prinove i iskusne autore, našli
gotovo svi dosad nagrađivani dokumentaristi, počevši od
’maratonca’ Petra Krelje: Vinko Brešan, Branko Ištvančić,
Aldo Tardozzi, Stanislav Tomić, Ljiljana Šišmanović, Tomislav
Mršić, Goran Dević... Autori cjelovečernjih dokumentaraca
(a bilo ih je čak sedam od ukupno tridesetak) nisu zlorabili
trenutačnu modu dugoga metra ni strpljenje gledatelja,
što dokazuje ne samo posjećenost projekcija nego i pozitivna
reakcija gledatelja i kritike na velik broj filmova.
Dakako, lepoglavski zatvorenici Ivone Juka, u dugometražnom Što sa sobom preko
dana, mogu se smatrati najatraktivnijim dokumentarističkim
plijenom ove godine. Ne samo zato što se kamere rijetko
i tek kratko puštaju kroz dveri zatvorskoga sustava, nego
i zato što se kažnjenici rijetko ispovijedaju, želeći ostati
u anonimnosti. U redateljičinim intervjuima, možda i zato
što im se u usporednoj priči dala prilika da budu i glumci
u kazališnoj predstavi (s golemim publicitetom), otvaraju
se neobični likovi, ubojice, lopovi i drugi kriminalci,
glasno razmišljajući o svojem ’jučer, danas i sutra’.
|
Polusestra Ljiljane Šišmanović |
No, dokumentaristi su se znali nositi — taktično, artikulirano,
pa i kreativno — i s drugim, manje ili više atraktivnim
temama. Primjerice, s hendikepirenima (Mladen Santrić u Vrtu plavih ruža i
Tomislav Mršić u Čardaku ni na
nebu ni na zemlji), s ratom razorenim obiteljima
i izmještenim osobama (Tomislav Žaja u dirljivu filmu Kriza Haidari i
Aldo Tardozzi u Zamjeni),
s velikim umjetnicima i pop-legendama (Ivan Faktor u artističkom
doku-portretu Željko
Jerman — moj mjesec; Petar Krelja, odajući počast
jedinstvenom glazbenom daru Ane Vidović u Aninoj novoj adresi;
Ines Pletikos u ’višeglasnim’ svjedočanstvima o nezaboravnom
frontmanu Azre u filmu Kad Miki kaže da se
boji....), s tričavim crvenim tepisima estradizirana
svijeta (Brešan u Domjenku),
s prirodom (Delta Stanislava Tomića), pa i s ’paucima’,
personifikaciji prometnih frustracija hrvatskih građana
koje je s druge strane šaltera
za naplatu kazni preslušavao Ištvan Filaković u humornom Pauku s druge strane
prozora... Napokon, hrvatski su dokumentaristi naučili
pričati u prvom licu, subjektivno, o sebi, svojem i svojima
(poput Ljiljane Šišmanović u izvrsnoj Polusestri),
a da im pretencioznost i umjetnički ego ne ponište i predmet
i konačnu svrhu dokumentiranja (što se dogodilo Goranu
Deviću u nepotrebno razvikanu Nemam
ti šta reć lijepo).
No, hvala Bogu, o hrvatskome filmu kratkoga i srednjeg metra,
bio on ženskog ili muškog roda, ove godine ipak imamo reći šta
lijepo.