Zapis

Uvodni sažetak

— Iznenađujuće nadahnjujući progresivan razvoj neprofesijskoga filmskog i videostvaralaštva u Hrvatskoj u posljednjih petnaestak godina na svim razinama, od one osnovnoškolske, srednjoškolske do visokoškolske, ali i izvanškolske, razvoj organiziranih filmskih družina i klubova, povećanje kvalitete i plodnosti njihova rada, stvorio je novu, vrlo poletnu situaciju, ali i situaciju koja donosi i nove organizacijske i prezentacijske zadaće i probleme.

— To se stvaralaštvo tradicionalno povezivalo, odmjeravalo i vrednovalo na dvjema revijama koje je suorganizirao Hrvatski filmski savez, a potpomagalo Ministarstvo za obrazovanje — Reviju filmskog i videostvaralaštva djece, a Ministarstvo kulture — Reviju stvaralaštva odraslih. Te su revije bile mjesto međusobna upoznavanja, razmjene iskustva, izgradnje osjećaja pripadnosti republičkom zajedništvu i pripadnosti široj stvaralačkoj zajednici na polju filmskog i videostvaralaštva.

— No, povećanjem broja dječjih klubova, broja učenika uključenih u to stvaralačko polje, a osobito razvoj srednjoškolskih klubova, koji je dotad bio posve zanemaren, suočio je organizaciju revija s problemom prezentacije stvaralaštva mladeži, i natjerao na izričito rješavanje toga problema uvođenjem stvaralaštva mladeži kao posebne kategorije za prezentaciju.

— Od 35. revije to je i učinjeno. Iskušana su dva uzastopna rješenja, oba su se pak pokazala ograničena uspjeha. Prvo je rješenje bilo da se prezentacija stvaralaštva mladeži pridruži reviji dječjeg stvaralaštva kao posebna kategorija. No, kako je to rješenje potaknulo neke odgojno negativne tendencije u vođenju dječjega filmskog stvaralaštva, a i uvjetovalo organizacijske probleme s glomaznošću revije, posegnulo se za drugim rješenjem. Kategorija mladeži pridružila se, kao posebna sekcija, reviji stvaralaštva odraslih. To se rješenje, međutim, također pokazalo ne odveć prikladnim, s jedne strane za pedagoški status organizirana stvaralaštva mladeži, a s druge za samoshvaćanje drugih sudionika revije odraslih.

— Akutni pedagoški i organizacijski problemi, na koje su upozoravali i voditelji i pedagozi što su sudjelovali i pratili revije, natjerali su Vijeće Hrvatskoga filmskog saveza da predloži organiziranje triju odvojenih revija — revije djece, revije mladeži i revije odraslih.

— Obraćamo se Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa da prihvati takav projekt trojake prezentacije filmskog i videostvaralaštva, da ga podupre i pomogne u njegovoj realizaciji, jer se takav sustav prezentacije čini najprimjerenijim u danim, vrlo stimulativnim, stvaralačkim i pedagoškim prilikama u Hrvatskoj, po kojima je ono međunarodno potvrđeno uzorno u europskim pa i svjetskim razmjerima.

Šire obrazloženje

Prve su trideset i četiri revije filmskoga stvaralaštva, a potom i videostvaralaštva djece, održavane kao samostalne, isključivo za prezentaciju stvaralaštva učenika osnovnih škola. Povremeni radovi učenika srednjih škola, studenata i drugih autora mlađega naraštaja prikazivali su se u sklopu revije filmskog i videostvaralaštva odraslih.

Kako se u međuvremenu povećao broj organiziranih srednjoškolskih družina s filmskim i videoproizvodima mladeži, pojavila se potreba da se pokazivanje njihova rada obilježi i usustavi, pa je kategorija mladeži pridružena postojećoj reviji dječjih, uglavnom školskih, družina. Naziv i struktura revije je proširena, te je 35. revija održana pod nazivom Revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži (1997. u Osijeku), i na njoj su sudjelovali, uz članove dječjih klubova iz osnovnih škola, i učenici srednjih škola, ali i studenti, koji su često istodobno i članovi filmskih odnosno videoklubova odraslih. Na prvoj zajedničkoj reviji djece i mladeži sudjelovali su mladi članovi videoklubova Gimnazije Požega, Mursa iz Osijeka, Videodružine Dubrava i Videokluba Fiat Lux iz Zagreba.

Zahvaljujući poticajima i obrazovanju stečenu u Školi medijske kulture, broj se školskih družina i proizvoda i na osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj razini znatno povećavao, pa je već na 37. reviji, u Pregradi, bilo 26 dječjih klubova i 12 klubova mladeži, na 38. reviji u Šibeniku sudjelovala su 32 dječja kluba i 20 klubova mladeži, a na 42, zadarskoj reviji, održanoj 2004, bilo je 35 klubova mladeži te šezdesetak dječjih klubova.

S povećavanjem broja sudionika obaju kategorija, i djece i mladeži, zajednička revija djece i mladeži postajala je sve glomaznija, s velikim brojem sudionika i s problemima u pedagoški obveznoj različitosti u procjenama filmova iz kategorije dječjih ostvarenja od onih mladeži. Korist od zajedničke organizacije sve je više narušavana problemima smještaja, pomirivanja zajedništva različitih uzrasta, te stvaralačkim, pa i pedagoškim sukobljavanjima. Osim toga, neki su članovi klubova mladeži okušavali sreću, a ponekad i dobivali nagrade, i na revijama odraslih, pa je sve to uvjetovalo pedagoški nejasnu poziciju te kategorije. To je, na inicijativu voditelja, potaknulo na donošenje odluke o promjeni dosadašnjega sustava revijskih prezentacija.

Filmsko i videostvaralaštvo mladeži zaista je postalo posebnom kategorijom, jer na neki način spaja dječju radoznalost i njihova svježa otkrića sa zrelijom željom da svoje filmove i videoradove sačine što savršenije i u svakom pogledu kvalitetnije — na razini postojećih javnih standarda, i na razini visokokulturnog uvažavanja. Spajanje dječjega rada sa stvaralaštvom mladeži uvjetovalo je njihovo međusobno, često i netrpeljivo, ’frontalno’, natjecanje, u koji su bili uvučeni i voditelji (a poneki su ga i poticali), s miješanjem vrlo različitih kriterija, često sa štetnim pedagoškim posljedicama, ponekad i odmah vidljivim na samim revijama.

Takva je situacija potaknula na razmišljanje o potrebi razdvajanja postojećih dviju revija — revije stvaralaštva djece i mladeži i revije ’odraslih’ — na tri revije: reviju djece, reviju mladeži i reviju odraslih, a tu je ideju prije dvije godine, u pismu naslovljenom »Promišljanje filmskoga stvaralaštva djece i mladeži«, najistaknutije iskazao karlovački profesor i voditelj Kinokluba Karlovac Damir Jelić. On tvrdi da dijete mora biti najvažnije u procesu stvaranja filma, čime se ostvaruje odgojna svrha rada, te da s filmom dijete promišlja svoje viđenje zbilje, usvaja radne navike, uči kulturu komuniciranja i spoznaje umjetničke fenomene, čime se ostvaruju funkcionalni i obrazovni ciljevi rada. No, upozorava profesor Jelić, temeljni je problem, s kojim se sve više suočavamo, zamjena prioriteta gdje se dijete podređuje filmu, kao konačnom proizvodu, a u nekim ekstremnim situacijama proizvodom se smatra isključivo nagrada!

Iako i rad mladeži zadržava neke od tih pedagoških imperativa, on je ipak, po prirodi mladeži koja već teži afirmaciji u javnome životu, drukčijih prioriteta. U njih prevladava težnja da se naglasi vrijednost konačnog rada, da njega procjenjuje sa stajališta javnih standarda što vrijede za filmska i videoostvarenja, a k tome je mjera samostalnosti njihova rada veća zbog njihove veće ’autorske’ samosvijesti i težnje za individualnom autonomnošću.

Suočavanje tih dviju pedagoških i vrijednosnih orijentacija u jednoj reviji najviše je počelo štetiti djelatnosti djece. Profesor Jelić u pismu je istaknuo i činjenicu kako postoje dječji filmovi i voditeljski filmovi u dječjem kontekstu, pri čemu voditelji koji ’režiraju’ filmove s djecom teže dobiti priznanje za konačni proizvod, i teže konkurirati filmovima mladeži, pa stvaraju nezdravu atmosferu izrade takvih filmova koji bi imali šansu da dobiju nagrade, a da pritom zanemaruju stvaralaštvo same djece i odgojne ciljeve. Također se proširila praksa tzv. dječjih radioničkih voditelja ’kuferaša’, kako ih definira profesorica Mira Kermek, tj. ljudi koji pokreću niz ad hoc radioničkih projekata na raznim školama, gotovo isključivo s namjerom brze zarade, i s ambicijama da poberu što više nagrada za te filmove, a zatim odlaze ne vodeći računa o stvaralačkoj budućnosti djece koju su na neki način iskoristili zbog vlastita interesa. Stvaralaštvo djece koja imaju taj oblik organizacije teško se može usporediti s radom djece u trajnim školskim klubovima i družinama.

Zbog svega je toga Izvršni odbor Hrvatskoga filmskog saveza na svojoj sjednici održanoj studenoga 2004. u Osijeku, donio odluku o odvajanju revije mladeži od revije djece. Privremeno je odlučeno da se radovi mladeži, učenika srednjih škola i studenata te drugih mladih autora ubuduće natječu na reviji odraslih. Na dječjoj reviji ukinute su dotadašnje kategorije igranih, dokumentarnih i animiranih filmova, odnosno TV-reportaža i druge, te su ustanovljene samo dvije, prema načinu organizacije kluba ili družine, odnosno prema tomu da li je riječ o jednokratnoj radionici ili tečaju, koji su rezultirali filmom ili videom, ili je riječ o sustavnom i višegodišnjem djelovanju školskoga kluba.

No, prilični su se, sada pedagoški, problemi pojavili i s ovim rješenjem. Naime, izdvajanje kategorije mladeži na reviji odraslih — na kojoj se ponajprije ocjenjuju individualna dostignuća, a ne pedagoška i družinska — zaprijetilo je zanemarivanjem organizirana pedagoška rada onih sudionika koji su došli na reviju kao predstavnici družina. S druge strane, revija odraslih po tradiciji teži visokim standardima, na njoj sudjeluju često i ugledni nezavisni umjetnici, studenti filmskih i likovnih akademija, zreli pa i stari stvaraoci, pa se prisutnost pedagoških kriterija na toj reviji čini ugrožavanjem prirode i razine te revije.

Ozbiljna analiza svakako pokazuje kako bi najbolje rješenje bilo održavanje tri samostalne revije: djece, mladeži i odraslih. Time bi se razdvojilo generacijski, kreativno i spoznajno posve različite kategorije filmskih i videoautora. Izbjegla bi se izmiješanost radova koji jednostavno ne pripadaju istim stvaralačkim kapacitetima i konceptima, neravnopravnost u natjecanju za nagrade i priznanja i spriječila neopravdana profesionalizacija dječjega filmskog i videostvaralaštva koja je neprimjerena temeljnim postavkama neprofesijskoga rada s djecom i mladima.

S obzirom da su revije Hrvatskoga filmskog saveza jedini relevantan oblik autorske uzajamne prezentacije i ocjenjivanja neprofesijskog filmskog i videostvaralaštva, prilika da se družine i stvaraoci osjete dijelom zajedničke stvaralačke sredine, da usporede svoja dostignuća, što je posebno važno kad je riječ o djeci i mladim autorima, to smatramo da njih treba svakako održati, ali u obliku koji je najdjelotvorniji.
Treba napomenuti da svi problemi s kojima smo se suočili, i koje nastojimo riješiti, jesu problemi nastali upravo u uvjetima povijesno nezabilježena bujanja ovog područja mladenačke kreativnosti, i to podjednako u njegovim nastavno-organiziranim oblicima, kao i u klupskim i individualnim uvjetima. Za razliku od drugih područja bivše države, na kojima se organizacija klupskog i školsko-družinskog filmskog i videorada posve raspala, Hrvatska je bilježila stalan rast, i to u broju klubova na svim razinama, u kvaliteti obrazovnog rada s djecom i mladeži, te u organizacijskoj inicijativnosti.

Ideja o trima odvojenim revijama filmskog i videostvaralaštva djece, mladeži i odraslih u trenutnim okolnostima u ovim plodnim okolnostima pokazuje se kao najprikladnije rješenje, ali nam je za njegovu realizaciju potreban dodatni novac, ali uz razumijevanje i potporu mjerodavnih ministarstava i Zavoda za školstvo, možda će do ostvarenja doći u dogledno vrijeme.
Valja vjerovati kako će navedene odluke potaknuti još sadržajnije i kvalitetnije, te pedagoški usmjerenije dječje filmsko i videostvaralaštvo u osnovnim školama, jednako kao i djelatnosti srednjoškolske mladeži na tom području.

Dugogodišnja i iznimno uspješna aktivnost Hrvatskoga filmskog saveza na poticanju i pomoći filmskim i videoklubovima djece, mladeži i odraslih u bavljenju neprofesijskim stvaralaštvom te omogućavanje široj domaćoj, pa i međunarodnoj javnosti da putem revija filmskog i videostvaralaštva upozna njihov rad opravdava i ovu inicijativu za iznalaženjem mogućnosti organiziranja triju odvojenih revija i još kvalitetniji nastavak rada u području neprofesijskoga filmskog i videostvaralaštva u Hrvatskoj.

U Zagrebu, 30. ožujka 2006.
Predsjednik Saveza
dr. Hrvoje Turković