Vijest o Borisovoj smrti saznao sam na
poslu, boraveći u sličnom prostoru u kakvu je Boris proživio
posljednje trenutke. Isprva nisam vjerovao. Teško mi je
bilo povjerovati da više nema nekoga s kim sam prije dva
tjedna do ranih jutarnjih sati dogovarao suradnju na zajedničkom
projektu. Tom prilikom mi je rekao da mu je posao postao
naporan ali bio je prepun vjere u bolje sutra...
 |
| Boris Zegnal i Mihovil Pansini |
Borisa sam upoznao na Reviji amaterskog filma u Zadru
osamdeset i neke godine. Vrlo smo se brzo sprijateljili
i nastavili se povremeno viđati. Za razliku od mene, koji
sam se stidljivo bavio animiranim filmom, on je već tada
surađivao kao snimatelj s tadašnjom Televizijom Zagreb.
U to je vrijeme živio u Križevcima. Nekoliko godina poslije
postaje stalni snimatelj i seli se u Bjelovar. U to je
vrijeme u Hrvatskoj počeo rat i Boris je dao velik prinos
šaljući snimke s ratišta. Posljednjih je desetak godina
živio i radio u Varaždinu.
Gledajući unatrag Boris je u filmu i videu bio profesionalac,
a ja sam mu sve ove godine bio gotovo jedina dodirna točka
s neprofesijskim filmom. Uvijek ću se sjećati koliko mi
je puta na različite načine pomogao u realizaciji mojih
filmova. Njegova je pomoć dolazila ravno iz srca i nisam
nikada zapazio da bi mi u nečemu pomogao bez volje i oduševljenja.
Zaista, Boris je prema meni uvijek bio susretljiv, a gotovo
nikada nije govorio o sebi i svojim problemima.
Žao mi je što smo sve ove godine obojica trčali za svojim
sjenama, manje ili više neuspješno pokušavajući osigurati
egzistenciju, i nismo više vremena posvetili zajedničkim
radovima.
I što reći na kraju?
Zbogom, Borise, ostat ćeš nam u sjećanju
poput dobra filma.