Hrvatski je filmski dokumentarizam u posljednjih
pedesetak godina uspio preživjeti dva vrlo ozbiljna udara
što su desetkovala proizvodnju.
Prvi je povijesni udar dokumentarizmu zadala televizija.
Ona je od 1960-ih nadalje postupno preuzimala mnoge kulturne
funkcije od filma, među njima i raznovrsnu dokumentarističku.
To je, s jedne strane, desetkovalo kinematografsku proizvodnju
dokumentarnoga filma, ali je istodobno stvorilo kvantitetom
nadmoćniju, a kvalitetom i ambicijom drukčiju dokumentarističku
proizvodnju na televiziji.
Drugi je udar bio najnoviji, tranzicijski, onaj na prijelazu
iz kasnih 1980-ih u 1990-te, kad se mijenjao politički
i ekonomski sustav, i to pod udarom rata i njegovih posljedica.
U tom su razdoblju mnoga manja filmska poduzeća što su
proizvodila film propala (među njima i Zagreb film), a
Hrvatska televizija — tada jedina nacionalna televizija
— gotovo da je nakratko uništila disciplinarni raspon televizijskoga
dokumentarizma te ga svela pretežito na informativni program.
Istodobno je Ministarstvo kulture — koje je tradicionalno
subvencijama podupiralo filmsku proizvodnju — u devedesetima
posve nerazumnom odlukom ukinulo subvenciju za dokumentarni
film. Ta je vraćena tek 2000.
Ono što je pretrpjelo najteže posljedice u ta dva udara
bila je visokokulturna, ambiciozna proizvodnja, ona koja
teži višim ciljevima, bilo estetski osviještenim društveno-kritičkim
ili pak ’čisto dokumentarističkim’ (pretežito poetsko-dokumenarističkima).
No, usprkos tomu, i takva se proizvodnja održala u tim
godinama. Nekoliko je bilo proizvodnih ’rezervata’ zaslužnih
za to.
Bila je to, prvo, Akademija dramske
umjetnosti u Zagrebu, na kojoj su studenti po zahtjevima
studija morali raditi ambicioznije dokumentarce, pa su
upravo odatle dolazila i najintrigantnija djela, tu i tamo
rađena u suradnji s Hrvatskom televizijom (primjerice,
filmovi Ivana Salaja, Jelene Rajković, Jasne Zastavniković,
Zrinke Matijević, Stanka Tomića, Dalibora Matanića, Tomislava
Rukavine, Gorana Devića).
 |
| Bunarman, Branko Ištvančić |
Od 1996. djelovala je proizvodna kuća Factum, koju je
ustanovio profesor Akademije dramskih umjetnosti Nenad
Puhovski. Dajući priliku studentima da izvan i nakon studija
na Akademiji rade dokumentarne filmove, ali i drugim starijim
i mlađim autorima, ujedno potičući na naglašeniju društvenokritičku
liniju, ta je kuća desetogodišnjim djelovanjem dala zamjetan
broj vrhunskih i nagrađivanih dokumentaraca brojnih autora
(Biljana Čakić Veselič, Rajko Grlić, Zvonimir Jurić, Silvestar
Kolbas, Andrej Korovljev, Igor Mirković, Silvije Mirošničenko,
Aldo Tardozzi, Danko Volarić).
Treći, još uvijek važan, proizvodni kolosijek ambicioznog
dokumentarizma ipak je ostao i Dokumentarni program Hrvatske
televizije. Iako je HT-ova proizvodnja bila preplavljena
prigodničarskim (ratnim i poslijeratnim, etnografskim,
reportažnim...) dokumentarizmom, njezin je dokumentaristički
program nastajao sustavno biti otvoren i tzv. ’mladima
autorima’ (uz nastojanje urednika Vladimira Fulgozija)
pa su tamo povremeno ostvarili vrijedna djela i mnogi već
spominjani mlađi autori (a uz njih i Dražen Žarković, Branko
Ištvančić, Ljiljana Šišmanović i dr.), ali i poneki drugi
(primjerice, klasik Petar Krelja nastavio je redovitom
vrijednom dokumentarističkom proizvodnjom, a Vlatka Vorkapić
etnografskom). U ugovornoj suradnji s Hrvatskom televizijom,
a u produkciji nezavisne kuće Fade-in (koja pod umjetničkim
vodstvom i autorstvom Hrvoja Mabića i Nebojše Slijepčevića
djeluje od 1999) nastala je stilski obilježena i uglavnom
sjajno rađena serija dvadesetominutnih dokumenataraca o
mladima — Direkt.
Kako je Ministarstvo kulture 2000. obnovilo sufinanciranje
kinematografske proizvodnje, ona je otad živnula, s većim
brojem filmova u netelevizijskoj proizvodnji i s iznimno
vrijednim dostignućima. Zahvaljujući subveniciji pojavili
su se ponovno manji producenti, koji se upuštaju u dokumentarističku
proizvodnju (jedan od njih je i Hrvatski filmski savez,
u sklopu kojega djeluju npr. Damir Čučić, Zdravko Mustać,
Rada Šešić). Jasno, i nadalje je eksperimentalistička tradicija,
koja se održava u radu mnogih neovisnih umjetnika, a osobito
videoumjetnika, mjesto gdje se mogu naći dokumentaristički
temeljena djela, često naglašeno osobna, ispovjedna (npr.
Ana Hušman, Željko Radivoj/Tomislav Gotovac, Lala Raščić,
Vedran Šamanović, Vlado Zrnić).
Različito locirana, često međusobno posve nevezana, današnja
proizvodnja izrazito je raznovrsna, i stilski i tematski.
Jedina subdisciplinarna novina u njoj je ona koja obilježava
i svjetski dokumentarizam — a to je pojava cjelovečernjih
dokumentaraca. Pioniri u tome su Rajko Grlić i Igor Mirković
s dugometražnim dokumentarcem o izbornome natjecanju Novo,
novo vrijeme (2000), a potom su uslijedili vrijedni
dugometražni dokumentarci, među kojima Sretno dijete Igora
Mirkovića (2003), Sve o Evi Silvestra Kolbasa
(2004) i Što
sa sobom preko dana Ivone Juke (2006).
Iz širokopotezne povijesne vizure gledano, posljednje je
desetljeće vjerojatno vrijednosno najplodnije razdoblje u
povijesti hrvatskoga dokumentarizma, pa to može biti izvor
prilična zadovoljstva i uzdanja u preživljavalački vitalitet
dokumentarističke proizvodnje (ali, jasno, samo ako se zažmiri
na ukupnu količinu proizvodnje, koju — kao i uvijek u povijesti
— ipak prilično zatrpava proizvodno ’smeće’).