Davno je moderno zadarsko kino Gotham,
pogođeno boljkom gubitka publike, pogasilo svjetla. No,
iznova su se ta svjetla, nakratko, bila užgala u ožujku
ove godine da bi Danima medijske kulture u prelijepu gradu
Zadru (tek sporadično poniženu socijalističkim graditeljskim
nakaradicama) podarila onu vrst svetkovine filma koja nastaje
kada se u kinu uspostavi zagonetno zajedništvo između slijeda
prizora na ekranu i publike u dvorani ponesene tim prizorima.
Divna li čuda, tom su zgodom publiku bila i zaista ponijela
dva hrvstka filma novije proizvodnje: Oprosti za kung
fu Ognjena Sviličića i Što je Iva snimila 21. listopada
2003? Tomislava Radića.
No, vratimo priču o Danima na početak!
Neki to znaju, ali mnogi baš i ne, da su Dani medijske
kulture u Zadru bili zaživjeli već prošle godine kao
izravan refleks dugovječne Škole medijske kulture, koja
se održava svake godine potkraj kolovoza u Trakošćanu.
Vrla utemeljiteljica rečenih zadarskih Dana, nepopustljivo
entuzijastična Slavica Kovač, nije ustuknula pred okrutnom
činjenicom neosjetljivosti čelnih ljudi grada, koji uskratiše
i one mrvice potpore Danima (što Zadru film znače); ništa
zato, ta je zakleta sljedbenica duha trakošaćanske škole
(dragocjenosti koje se nikada neće dokopati zloglasni
Vlad Tepeš i njemu slični!) našla novog čvrstog saveznika
u glasovitoj Gradskoj knjižnici — onoj središnjoj ustanovi
kulture koja u gradu sv. Donata imponira brojnošću uspješno
organiziranih priredaba.
Predavanja, izbora filmskih sekvenci i prezentacija cjelovečernjih
filmova bio se, uz mene (tako skromna), prihvatio i Bruno
Kragić — tridesetrogodišnjak renesansnih kapaciteta (leksikograf,
filmski kritičar, glavni urednik Hrvatskoga filmskog ljetopisa...).
Smjestiše nas u posve pristojnu hotelu na kraju grada.
Možda bismo tih dana bili njegovi jedini gosti da tamo
nisu već ranije odsjeli dobro razvijeni i snažni momci
odjeveni u lake zelene uniforme: čistači mina! Svako bi
se jutro, neposredno nakon doručka, ukrcali u kombije i
(u pratnji kola hitne pomoći) uputili u minirana područja
zadarskoga zaleđa; među njima uočismo i lijepu djevojku.
U hotelu su pak, rekovalescentski, ostajali tek oni (invalidni)
mladi ljudi koji su, na nekim ranijim pogibeljnim zadacima,
bili teško stradali.
Na Kragićevo ranojutarnje predavanje bilo je došlo gotovo
dvostruko više mladih ljudi (poglavito djevojaka) no što
ih je dvorana mogla primiti. Bruno je svoje predavanje
o žanrovima otpočeo upornim glasnim samopreispitivanjem
je li baš on vičan nositi se s obilježjima filmskih vrsta,
premda je od sama početka bilo savršeno jasno da je uspio
uspostaviti prisnu komunikaciju sa svojom publikom i da
ga Zadranke od početka sabrano slušaju (i motre). Nadahnuto
je govorio o žanru vesterna koji se, pokraj svega ostaloga,
temelji i na protagonistima čija se superiornost iskazuje
i u iznadprosječno impresivnu rastu; zauzvrat, krimić teži
dojmljivim kreaturama skromna stasa... Premda je naš vrli
predavač Bruno — umjesto vehaesice s već pripremljenim
reprezentativnim sekvencama kojima je kanio ilustrirati
svoja kazivanja o žanrovimna, greškom ponio Truffautovu Američku noć(zbog
čega je morao satima neprestance govoriti) — publika je
kraj predavanja dočekala u dobru raspoloženju i — zadovoljna.
Pitao sam se hoće li moja filmološki vrlo ’zaguljena’
tema o sprezi između dokumentarizma i igranog filma imati
ikakva odjeka; i neću li, potkraj predavanja, osvanuti
sam u dvorani?! Oni koji su došli, a bilo ih je manje no
prvoga dana, iznenađujuće aktivno ’sudjelovahu’ u izlaganju,
što je, u skladno temperamentnom hirovitošću predavačeva
govora, brzo ’skakutalo’ po stvarima međurodovskih ovisnosti.
Već s dalekih početaka ’krvni srodnici’, rodovi (i ne samo
igrani i dokumentarni) funkcioniraju po načelu fleksibilno
ustrojenih spojenih posuda; živi promet koji tu vlada (promiskuitetnost!
incestuoznost!) protječe kadšto i u znaku svojevrsnih međusobnih
nadigravanja — za ’dušu’ igranoga filma žestoko se otimaju
i dokumentarizam (hoteći igrani vratiti njegovim realističkiom
temeljima), ali i eksperimentalizam (da bi ga privolio
oblikovnim nadogradnjama). Dakako, pravo na igrani film
sve više polaže i animirani; uvukavši mu se svojim računalnim
alatkama duboko pod kožu, ’zna’ da dominantni rod mora
trajno računati i na njegove ’imaginativno’ velike potencijale.
Čini se da su ilustracijske sekvence (što ih je Željko
Radivoj uredno bio presnimio i pregledno poredao na kaseti)
izdržljivu auditoriju pomogle da do kraja ostane u priči.
Uostalom, to fokusiranje na određene segmente kakva izazovnog
djela (Gotovčeva metoda) — ispunjavajući svoju obrazovnu
zadaću — usputno pobuđuje i dodatne fascinacije; primjerice,
koliko god mi je otprije bilo znano da uvodna sekvenca
iz Golikova filma Razmeđa plijeni ekspresivnošću,
toliko me njezino zadarsko ’ukazanje’ uzbudilo svojom začudnom
dvojnošću — igranog u dokumentarnom i dokumentarnog u igranom.
Rezultat: čista esencija (jednog) života u pukih desetak
minuta.
Trećega dana (kada nam je bila stigla i Vera Robić-Škarica),
polaznicima smo ponudili i neku vrst ’cirkuske’ atrakcije;
htijući temu otkrivanja pozadine nastanka filmskog djela
donijeti iz dva dijametralna ugla (teorijskog i praktičnog)
nas dvojica (sada već omiljenih) predavača nastupismo pred
publikom ’u paru’. Jedan bi započeo temu, drugi bi je razvio,
a treći poentirao. U igru se, iz pozadine, bio ubacio i
onaj treći, neprijeporno najatraktivniji — Truffaut sa
svojom Američkom
noći u kojoj se, na duhovit i poučan način, govori
o trudu skupine ljudi da, unatoč brojnim nevoljama, pa
i smrti jednog od glavnih tumača radnje, neposredno prije
završetka snimanja, uspješno privedu kraju zahtjevan
projekt; također se, u tom filmu, suptilnom autorskom
gestom upozorava i na činjenicu da je skriveni, pozadinski
prostor tvorbe filmskoga djela vrlo poticajan u smislu
rađanja kratkovječnih strastvenih ljubavi, koje glumce,
glumice, ali i suradnike različitih zanimanja dodatno
motiviraju da izdrže u poslu što se temelji na upornu
i ’dosadnu’ ponavljanju parcijalnih zadataka.
Budući su polaznici tu ’grupnu’ igru više nego dobro
primili, rečena dvojica predavača bi — uz dodatnu atraktivizaciju
programa i brzu prilagodbu duhu novog vremena — mogli planirati
bučne turneje popraćene mažoretkinjama i sitnim usputnim
cirkuskim osvježenjima (trapez, gutači noževa, trikovi...)!
Večernje projekcije domaćih filmova privukoše mnoštvo
(i ne samo mladih) ljudi željnih obnove zajedničkih okupljanja
u kinima i naslađivanja na filmovima koje su napravili
domaći autori (?!). Publici je ugođaj filma Oprosti
za kung fu bio
još itekako blizak zna li se da je radnja tog najuspješnijeg
filma iz srodna niza (Što je muškarac bez brkova, Karaula,
a u neku ruku i Što je Iva snimila 21. listopada 2003?)
smještena u zabiti Dalmatinske zagore. Lijepo je znati
da je naš autor kudikamo suptilnije oslikao roditeljski
par zapetljan u predrasude od onog američkog iz aktualnog
eksploatacijskog filma s umjetničkim pretenzijama pod naslovom Transamerika.
Nažalost, svjetla kina Gotham morala su se ponovno ugasiti.
Dvorana će ostati u mraku do idućih Dana...
Trebamo li se bojati za sudbinu zadarskih Dana? Ne! Sve dok
je na njihovu čelu ’neprelazna’ vestalka Slavica Kovač!