U Kinu Tuškanac prikazani su 22. ožujka
2006. filmovi i video-ostvarenja najslavnijih autora eksperimentalnoga
filma i umjetničkog videa iz šezdesetih i sedamdesetih
godina prošloga stoljeća.
U izboru profesora Hrvoja Turkovića prikazani su filmovi Ivana
Martinca Avantira, moja gospođa (1960), dio
trilogije Suncokreti,
stjecajem okolnosti nijemi film, jer je izgubljena izvorna
magnetofonska vrpca na kojoj je bila snimljena posebno
komponirana klavirska pratnja pa je Martinac odlučio da
se film filozofsko-egzistencijalističkog nadahnuća ubuduće
prikazuje bez tona i I’m mad (1967),
u kojem osoba na praznoj terasi restorana služi kao objekt
ritmičkih varijacija filmskih vizura, Vladimira Kristla Don
Kihot / Don Quijote (1961), pripadnika likovnih grupa
Exat ’51 i Novih tendencija, koje su se bavile programatskom
neogeometrijskom apstrakcijom, koji se koncem pedesetih
zanimao i profesionalnim animiranim filmom, a Don Kihot se
smatra njegovim prvim filmom u posvemašnjem skladu sa autorskim
sklonostima, Ante Verzottija Twist, twist (1962),
još jednog pripadnika splitskog autorskog kruga koji se
iz njega izdvajao sklonošću apstraktnim ritmičkim obrascima,
a u ovom se filmu pozabavio kretanjima odraza na uzburkanome
moru, praćenim zvucima jazza, Mihovila Pansinija Scuza
signorina (1963), slavan film nastao tako što je
autor nosio uključenu kameru vezanu za leđa i bez nadzora
nad onim što se snima, i K3 — čisto nebo bez oblaka (1963),
tj. o blanku ili praznoj filmskoj vrpci s kolorističkim
efektima, Tomislava Gotovca Pravac (1964),
prvi dio trilogije u kojem je odabrao kompoziciju kadra
u kojem se po sredini perspektivno skuplja tramvajska pruga,
a kamera bilježi sve slučajne promjene u ambijentu i Plavi
jahač (1964), drugi dio trilogije, u kojem kamera
bilježi unutrašnjost neke beogradske birtije u subotnje
popodne, Vladimira Peteka Sretanje (1963),
najčešće definiran kao antologijski portretni film koji
je vizualno osnažen nizom intervencija u filmsku vrpcu, Milana
Šameca Termiti (1963), ostvarenje koje se
pokušalo suprotstaviti sve agresivnijem ’antifilmu’,
a nastalo je djelovanjem razvijača po filmskoj vrpci
što je ostavilo mrljice, ’termite’, na njoj i zvukom
udaranja po radijatorima umjesto glazbene podloge, pa
je, apsurdno, taj napad na ’antifilm’ dobio nagradu na
prvom GEFF-u i Zlatka Hajdlera Kariokineza (1965/1998),
kao naknadno bilježenje performansa izvedena na drugom
GEFF-u 1965, koji se sastojao od namjernog paljenja filmske
vrpce na žarulji projektora.
 |
| Sretanja, Vlado Petek |
Prikazani su i videoradovi nastali sedamdesetih godina,
od No
Title (rezanje vrpce) Gorana Trbuljaka (1976),
u kojem umjetnik kamerom snima rekorder i vrpcu na kojoj
se bilježi slika što je snima kamera i ruku sa škarama
kojima se reže ta ista vrpca, preko Monumenta Sanje Iveković(1976),
sa snimanjem Dalibora Martinisa oko kojega je kružila i
postupno dizala kameru od njegovih nogu ka glavi, Open Real Dalibora
Martinisa (1976), gdje umjetnik snima fiksiranom
kamerom sebe dok sjedi na pomičnom stolcu i omata si
glavu krajem vrpce na koju upravo snima i Manual (1978)
istog autora, s kamerom na stalku koja snima iz ptičje
perspektive njegovu ruku dok drži dno stalka s kamerom
i balansira njime, do Ping-ponga Ivana
Ladislava Galete (1976-1978), sa više kamera
koje snimaju dinamičnu igru i stvaraju nemoguće prostorne
odnose među igračima.
 |
| Twist, Ante Verzotti |
Na večer eksperimentalnoga filma i videa logično se naslonila
tribina održana 31. ožujka u zagrebačkom KIC-u, posvećena
antologijskim filmovima Mihovila Pansinija Osuđeni, Piove, Siesta, K
3 — čisto nebo bez oblaka, Scuza signorina, Zahod i Dvorište,
snimljenim u produkciji Kinokluba Zagreb te filmu Pismo
iz Hrvatske, nastalu 1991, kao autorov odgovor na ratna
zbivanja. Tribina je održana u suradnji s Hrvatskim filmskim
savezom, a uvodno je o Pansiniju i njegovim filmovima govorio
Ivica Hripko.