Teško da još netko od zainteresiranih za
tzv. umjetničku animaciju u svijetu nije čuo za zagrebačku
školu crtanoga filma. U situaciji u kojoj je modernizam
u animaciju prodirao uglavnom preko individualnih stvaralaca
rasutih po svijetu, u Zagrebu se sredinom 1950-ih godina
— u sklopu Studija crtanoga filma Zagreb filma — javio
snažan i stilski izrazito artikuliran grupni umjetnički
pokret vrlo karakteristična modernističkog stila. Autori
poput Vukotića, Mimice, Kostelca, a potom ’druge generacije’
autora poput Boureka, Dovnikovića, Dragića, Gašparovića,
Grgića, Kolara, Marksa-Jutriše, Marušića, Štaltera, postali
su dijelom svjetske umjetnčke animacijske elite, obilno
nagrađivani po filmskim festivalima (kruna je bila nagrada Oscar za
film Surogat Dušana Vukotića 1962), neizostavno
spominjani u svjetskim povijestima animiranog filma.
No, u 1980-im godinama cijela se produkcijska situacija
počela postupno raspadati. Produkcijski aparat Zagreb filma
postao je administrativno glomazan, loših poslovnih poteza,
neobziran prema svojim autorima. Glavni su autori potražili
druge sredine za rad, ili su radili izolirano, bez poticajna
grupnog konteksta. Početkom 1990-ih Zagreb film posve je
prestao s radom, a animacijska se proizvodnja svela na
nekolicinu filmova slabe kvalitete, uglavnom održavana
u novoosnovanim malim privatnim studijima. Jedina spomena
vrijedna proizvodnja animiranih filmova u to doba bila
je — dječja, u dječjim kinoklubovima i po animacijskim
radionicama (Čakovec, Varaždin i dr.).
 |
| Svaki je dan za sebe svi zajedno
nikad, Goran Trbuljak |
Ali, postupno se, tijekom 1900-ih, a osobito na prijelazu
u 2000-te, situacija počela znatno popravljati. U animiranoj
proizvodnji (koju je i nadalje podupirala država, iako
daleko slabije nego u 1960-ima i 1970-ima), počelo se pojavljivati
više središta proizvodnje (među njima i umjetno oživljena
Zagreb filma) te više novih profiliranih autora s uvažavanjem
vrijednim individualnim dostignućima. Dio njih javio se
osobno obilježenim prilozima tradicionalnoj umjetničkoj
animaciji. Najranija ’nada’ bio je plodan Daniel Šuljić,
austrijski đak, s vrlo osobnim crtačko-animacijskim stilom,
bliskim zagrebačkoj tradiciji (Evening Star, 1993, Sunce,
sol i more, 1997; Kolač, 1997, Film s djevojčicom,
2000). U prvoj polovici 2000-ih ugledni konceptualni umjetnik
i filmski snimatelj Goran Trbuljak ogledao se u crtanom
filmu s iznimnim uspjehom (Svaki je dan za sebe zajedno nikad,
2002; Duplex, 2005), a likovni umjetnik Darko Bakliža
javio se sa šaljivim transformacijskim igrama (Priča prva,
2002; Spoj, 2004, Teorija odraza, 2006).
Na području 2D-računalne animacije javila su se dva autora
— D. Međurečan i M. Meštrović — sa sugestivnim ’atmosferskim’
filmovima (Ciganjska, 2004; Silencijum, 2006).
No, reaktivirali su se i neki autori srednje generacije
(npr. Joško Marušić, Goce Vaskov, D. Kreč), a javili su
se i novi sa zanimljivim ostvarenjima (npr. skupina autora
s Kamovom,
2003; D. Peroš Bonnot s izvrsnom plastičnom animacijom Slodat,
2006; V. Živković, koji je od uspješnih amaterskih crtanih
filmova došao do profesionalnih — Evo što pričaju mornari,
2006; Saša Zec sa zabavnim Flofom, 2005).
Ono pak što osobito obilježava novije razdoblje hrvatske
animacije, a posve odudara u odnosu na tradiciju, pojava
je snažna animacijskog trenda u iznimno živahnu hrvatskom
eksperimentalnom filmu i videu. Nicole Hewitt, koja je
počela s radom potkraj 1980-ih sa za zagrebačku sredinu
posve neuobičajenom lutkarskom animacijom, u novije je
vrijeme zadivila eksperimentalnim animacijama predmeta
(In/Dividu, 1997; In Between,
2002). Simono Bogojević-Narath, likovni umjetnik, javio
se prvo dojmljivim eksperimentalnim filmom s maketama i
marionetskim animacijama (Untitled, 1992), da bi
se ubrzo posvetio što eksperimentalnim što klasičnim 3D-računalnim
animacijama (Bardo Thodol, 2000; Plasticat,
2003; Levijatan, 2006).
Ana Hušman, vrhunska eksperimentatorica, njeguje suptilne
žive animacije (koristeći se time laps-fotografijom: Daily
Progress, 2002; Plac, 2006), a vrijednih dijelova
ili animacijski koncipiranih filmova ima i u drugih eksperimentatora
(npr. M. Bukovac; V. Knežević; D. Oki; L. Raščić).
Uz navedeno, tradicionalno uporna amaterska scena još
je povećala djelotvornost u 2000-im godinama, osobito na
području dječjega stvaralaštva, ali i u višegeneracijskim
kinoklupskim sredinama (npr. karlovačkoj, zaprešićkoj i
dr.).
Iako se danas u Hrvatskoj ne zapaža postojanje takve poticajne
grupne sredine animacijskog stvaralaštva kakva je bila šezdesetih
i sedamdesetih godina u Zagrebu, te nema ni traga nekom ’umjetničkom
pokretu’, ipak sad već pristojna količina proizvodnje, povremena
prisutnost vrlo vrijednih ostvarenja te skupina profiliranih
autora daje nadu da će novija animacija u Hrvatskoj nastaviti
živim i uspješnim hodom, dostojnim svoje stare tradicije.