HRVATSKI FILMSKI SAVEZ

adresa	Tuškanac 1 HR - 10000 ZAGREB
tel	(385 01) 4848 771, 4818 350, 4818365
fax	(385 01) 48 48 764
predsjednik	dr. Hrvoje Turković
tajnica	Vera Robić-Škarica
e-mail	vera@hfs.hr

voditeljica izdavačke djelatnosti	Diana Nenadić diana@hfs.hr
voditeljica Filmskih programa	Agar Pata agar@hfs.hr
voditelj tehničke aktivnosti - filmske / video arhive	Željko Radivoj zeljko@hfs.hr
kinooperater / voditelj objekta	Damir Pezerović damir@hfs.hr
koordinator Filmskih programa	Mislav Vinković mislav@hfs.hr
koordinatorica obrazovnih programa / press služba i distribucija	Kristina Dorić kristina@hfs.hr
voditeljica revijskih programa	Marija Ratković Vidaković marijaratkovic@gmail.com
blagajnica kina Tuškanac	Tamara Martinović tamara@hfs.hr

Hrvatski filmski savez krovna je udruga neprofesijskih filmskih i video udruga koje u Hrvatskoj organizirano djeluju od 1928. godine (danas ih je pod okriljem HFS-a ukupno 46). Osnovan 1963. godine kao Kinosavez Hrvatske (prije toga Centar za kinoamaterstvo Hrvatske), Savez danas djeluje u okviru Hrvatske zajednice tehničke kulture, a od 1992. član je Svjetske organizacije neprofesijske kinematografije (UNICA). S vremenom postaje sjecište raznorodnih filmskih djelatnosti.

Hrvatski filmski savez koordinira i potpomaže rad klubova i udruga, podupire filmsku i videoproizvodnju, prikuplja i obrađuje zbirku filmskih i videodjela, izdaje filmske časopise i knjige o filmu, suorganizira tečajeve i radionice za djecu i odrasle te Školu medijske kulture, potiče i pruža stručnu pomoć u realizaciji medijskog odgoja i obrazovanja (osobito u osnovnim i srednjim školama), priređuje državne revije i festivale neprofesijskog filma (Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, Filmsku reviju mladeži i Four River Film Festival, Reviju hrvatskog filmskog stvaralaštva i Hrvatsku reviju jednominutnog filma) te distribuira i prikazuje program filmske klasike (u okviru kina Tuškanac).

Hrvatski filmski savez ima od 1974. godine vlastiti filmski i videoarhiv u kojem je pohranjeno 580 filmskih naslova i 3.000 videoradova nastalih u razdoblju od 1928.-1998. godine.

Od 2000. godine Savez djeluje i kao producent profesionalnih filmova, fokusirajući se na kratki eksperimentalni i dokumentarni film. Samostalno ili u suradnji s drugim producentima, do danas je realizirano više od devedeset filmova, od kojih su mnogi prikazivani i nagrađivani u zemlji i inozemstvu. Na Danima hrvatskog filma 2002. godine Hrvatski filmski savez je proglašen najboljim hrvatskim producentom kratkog filma u protekloj godini. Film Pismo ćaći autora Damira Čučića nastao u produkciji Hrvatskog filmskog saveza apsolutni je pobjednik Filmskog Festivala u Puli 2012. godine s osvojenih pet Zlatnih arena uključujući i Arenu za najbolji film.

Kronologija kino-klupskog pokreta u Hrvatskoj

• 1928.
  Istodobno kad se u svijetu budi kinoamaterski pokret, Maksimilijan Paspa 1928. godine osnovao je kinosekciju u Fotoklubu Zagreb. Članovi kinosekcije uglavnom su pripadnici više srednje klase, oni koji su sami mogli kupiti tehniku. Hrvatska je u to vrijeme dio Kraljevine Jugoslavije (a prije 1918. bila je autonomnim dijelom Austro-ugarskog kraljevstva).
• 1931-35.
  Članovi kinosekcije od 1931. godine nastupaju na međunarodnim natječajima amaterskog filma, a značajniji su nastupi 1933. u Parizu, 1935. u Barceloni (kad je održan osnivački kongres svjetske organizacije neprofesijskog filma - UNICA).
• 1934-35.
  1934. godine kinosekcija priređuje prvi domaći javni natječaj amaterskog filma u Zagrebu, a 1935 međunarodnu priredbu (I. sveslavenski filmski natječaj uz sudjelovanje amatera iz Češke i Poljske). Poznati članovi kluba su Maksimilijan i Leon Paspa, Oktavijan Miletić, Zlatko Lippa, Aurel Gorjan, Tošo Dabac, Ljudevit Griesb­ach, M. Marković, Ljudevit Vidas, Oto Almasy, dr Alfred Leitner, Viktor Czerny, dr. Žiga Spitzer, Franjo Schwarz­wald, Ivan Paspa, Vladimir Cizelj, Đuro Vojvodić, Karlo Peharec, Ignjat Haberműller, Vladimir Cizelj i drugi.
• 1935.
  Kinosekcija se 1935. osamostaljuje, postaje samostalnim klubom (Kinoklub Zagreb) i proširuje svoje članstvo. I u kinosekciji i potom u kinoklubu organiziraju se povremena predavanja o tehničkim problemima, o novim tehnikama i umjetničkim pitanjima. Članovi sekcije a potom kluba povremeno objavljuju tekstove o filmu u Foto-kino reviji i u drugim filmskim časopisima. Njihova djelatnost i uspjesi redovito se prate u dnevnim novinama kao važna javna kulturna djelatnost.
• 1936.
  Članovi kinokluba sudjeluju na Biennalu kinematografske umjetnosti u Veneciji (Miletić, Paspa).
• 1936.
  Izvan Kinokluba Zagreb, pojedini filmski amateri javljaju se u Rijeci (Ivan Tićak, Boris Pajkurić, Milan Dilny), u Splitu (Dinko Mrkonjić, Vinko Marojević, Ante Benzon), u Karlovcu Josip Vaništa, u Virovitici Branko Zimerman, te Vladislav Ilin koji tada živi u Novom Sadu. Oko 1936. godine u Zagrebu je osnovan i drugi klub, Amatersko filmsko društvo Romanija, čiji članovi će kasnije, u poslijeratnom razdoblju, postati značajnim autorima i pokretačima na svim poljima umjetnosti i audiovizualnih medija (Walter i Norbert Neugebauer – kasnije crtanofilmski autori, Krešo Golik – kasnije jedan od najznačajnijih redatelja, Nikola Tanhofer kasnije profesionalni snimatelj, redatelj i profesor, Ivan Hetrich kasnije TV redatelj i radijski i TV spiker, Sven Lasta kasnije čuveni glumac, i dr.)
• 1936-45.
  U tome razdoblju značajnije uspjehe postižu Maksimilijan Paspa svojim dokumentarnim filmskim zapisima i eksperimentima bojom i zvukom na filmu (nagrade u Amsterdamu, Londonu, Barceloni, Veneciji), te Oktavijan Miletić (poglavito igranim filmovima - Faust, Nocturno, Poslovi kozula Dorgena - nagrade u Berlinu, Parizu, Barceloni, Veneciji), koji nakon 1934. godine postupno postaje najznačajnijim profesionalnim filmskim autorom hrvatske kinematografije (Šešir, 1937, Lisinski 1944.). Tokom Prvog svjetskog rata (1941-1945) Hrvatska osniva samostalnu kolaboracionističku državu pod okriljem Talijanske i Njemačke okupacije, a filmska proizvodnja postaje državno organizirana i poticanja. Ugledniji amateri nastavljaju djelovati i tijekom rata, mnogi od njih rade i profesionalne dokumentarne i obrazovne filmove, te priloge za ratne žurnale. Neki od njih potajno surađuju s partizanskim pokretom.
• 1946-1953.
  Nakon drugog svjetskog rata. uspostavom socijalističke Jugoslavije i uključivanjem Hrvatske u nju, stare amaterske organizacije privremeno prestaju djelovati. No, u sklopu populističke politike socijalističkog režima, kojom se je htjelo 'tehniku' približiti svakom čovjeku, ubrzo se kinoamaterizam počinje obnavljati. Prvo u okviru Fotosaveza Hrvatske, od 1954. godine u sklopu Foto-kino saveza, a od 1963. godine u samostalnoj organizaciji, Kinosavezu Hrvatske (od 1992. Hrvatski filmski savez). Godine 1946. u Rijeci je osnovan Fotokinoklub Rijeka, 1952. u Splitu Kinoklub Split, a 1953. obnovljen je rad Kinokluba Zagreb. Osnova djelatnost kinoklubova bila je proizvodnja amaterskih filmova, ali su se u klubovima redovito organizirali kino-tečajevi za nove članove, a priređivale su se i projekcije klupskih filmova i diskusije.
• 1954.
  Kinoklub Zagreb 1954. godine organizira prvu poratnu klupski festival (I. zagrebački festival amaterskog filma).
• 1955.
  Istodobno se počinje razvijati i dječje filmsko stvaralaštvo (prvi dječji klub osnovala 1955. Ljerka Smrček u Pionirskom gradu u Zagrebu). Dječji kino-klubovi postižu iznimne uspjehe, te postaje poznato u međunarodnim razmjerima (Slavica Pitomača od 1957., voditelj Mirko Lauš; Škola animiranog filma - ŠAF Čakovec od 1975., voditelj Edo Lukman); dvadesetak dječjih klubova djeluje u ovim godinama.
• 1955.
  Iako je sustav razvitka kinoamaterizma bio usmjeren u prvome redu razvitku masovne tehničke, a zatim i filmske kulture, 50-ih se godina, ponajprije u Kinoklubu Zagreb, a zatim u Splitu, Osijeku i drugdje javljaju autori koji se posvećuju istraživanju medija i mogućnostima vlas­titog izražavanja pomoću filma kao samosvojne umjetnosti (Mihovil Pansini, Tomislav Gotovac, Vladimir Petek, Ivan Martinac, Tomislav Kobija, Ivo Lukas, Anđelko Habazin, Goran Švob i drugi). Kinoklubovi postaju mjesta u koja ulaze mladi ljudi – brojni studenti – koji se žele posvetiti filmskoj umjetnosti.
• Konac 1950-ih i 1960-e.
  Sudjelujući u umjetničkim previranjima 50-ih kad se i u drugim umjetnostima javljaju avangardne tendencije, članovi Kinokluba Zagreb početkom 1960-ih (1962-1963) formuliraju pojam ‘antifilma’ te organiziraju (bijenalni) filmski festival eksperimentalnog filma pod nazivom GEFF (Genre Film Festival), u Zagrebu. Održana su četiri GEFF-a: 1963. - Antifilm i nove tendencije; 1965. - Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma; 1967. - Kibernetika i estetika; 1970. - Seksualnost kao mogući put u novi humanizam). Njihov svojevrsni nastavak su bili  Z.A.G.F.I.D.A.   (Zagrebački flmski dani) i F.A.V.I.T. (Film, audiovizelna istraživanja, televizija) 1974. i 1979. godine, također u Zagrebu. Taj se duh odrazio na širenje filmskih istraživanja u drugim većim središtima Hrvatske (Petar Trinajstić, Željko Luković u Rijeci, Ivan Faktor, Danijel Dozet u Osijeku), no najsnažnije središte oformilo se u Splitu (Ivan Martinac, Ranko Kursar, Vjekoslav Nakić, Andrija Pivčević, Ante Verzotti, Lordan Zafranović idr.), gdje je 1977. godine pokrenuta važna manifestacija Sabor alternativnog filma, festivalska priredba koja se održavala svake godine, sve do sredine 1980.
• Sredina 1970-ih i nadalje.
  U drugoj polovici 70-ih eksperimentalni film i istraživanje medija sve se više premješta i u okružje likovnih umjetnosti i u prostore umjetničkih galerija (Mladen Stilinović, Želimir Kipke, Ivan Ladislav Galeta, Ivan Faktor), a dodir s videom (uglavnom u prigodnim radionicama u Jugoslaviji i u inozemstvu) od prve polovine 70-ih privlači pojedine likovne umjetnike, koji se njime bave privremeno ili ga prihvaćaju kao svoje trajno sredstvo likovnih istraživanja (Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević, Dalibor Martinis, Sanja Iveković, a u 1980-ima i Breda Beban i Hrvoje Horvatić). Iako kino-klubovi i dalje djeluju, njihova važnost i utjecajnost pomalo slabi.
• Kraj 1980-ih i 1990-e.
  Koncem 1980-ih dolazi do prilično nagle smjene filmske tehnologije amaterskim videom. Većina kinoklubova nabavlja novu tehniku, te se velik broj radova snima na njoj.

Hrvatska se 1991. osamostaljuje od Jugoslavije, što izaziva rat, napad jugoslavenske vojske i srpskih postrojba na Hrvatsku. Iako poratna situacija postaje prilično teška, videoumjetnost doživljava pravu obnovu, i u kinoklubovima, ali i u samostalnome umjetničkome radu. Videoumjetnost postaje središnjim poljem istraživanja mladih umjetnika, kod kojih međe između neprofesijskog i profesijskog postaju neodređene i pokretljive. Među mlađim autorima ističu se Vladislav Knežević, Davor Mezak, Igor Kuduz, Simon B. Narath, Vlado Zrnić, Milan Bukovac, Kristijan Kožul, Zdravko Mustać, Marko Raos, Ana Šimičić i dr.

Značajka neprofesijskog filmskog i video stvaralaštva – osobito njegova umjetnički samosvijesna i avangardna dijela - jest stalna njegova otvorenost prema svijetu o čemu svjedoče brojne značajne manifestacije na kojima su hrvatski autori bili izuzetno zapaženi (Izložba eksperimentalnog filma u Lodzu, 1978.; Treći međunarodni festival avangarde u National film Theatru 1979.; retrospektive Ivana Martinca i Ivana Ladislava Galete u njujorškom Millennium Workshopu 1985.; samostalni nastupi Tomislava Gotovca u više gradova SAD-a 1991./1992. i 1994.; program recentne videoprodukcije Reference to Difference 1995.; retrospektive hrvatskog eksperimentalnog filma i videa u Londonu,  Oxfordu, Kopenhagenu i Stuttgartu 1996., te najnoviji nastupi u New Yorku i Rotterdamu 1998.).

• Sredina 1990-ih – 2000-e.
  Oživljavanje filmskog neprofesijskog stvaralaštva ogleda se i u sve bogatijim programima godišnjih revija, sudjelovanju Hrvatske na svjetskom festivalu neprofesijskog filma (UNICA), te sudjelovanju neprofesijskih autora u programima Dana hrvatskog filma – nacionalnom festivalu kratkog i srednjeg filma/videa. Uz to pokrenut je priličan broj festivala u organizacijama kinokolubova:  Revija hrvatskog jednominutnog filma u Požegi 1993. (koji je prerastao u međunarodni festival pod pokroviteljstvom UNICA-e),  Međunarodni festival  novog filma i videa u Splitu (1996.), One Take Film Festival u Zagrebu (od 2003), i priličan broj lokalnih festivala i revija. Ti festivali uspješno okupljaju hrvatske autore i autore filmske i videoavangarde iz cijeloga svijeta i na najbolji mogući način povezuje hrvatsku medijsku umjetnost sa suvremenim kretanjima u svijetu.

Tijekom 1990-ih i u 2000-te Hrvatski filmski savez (prije Kinosavez Hrvatske) postupno proširuje svoje djelatnosti jednako u odnosu na klupsku scenu, ali i na područja filmske kulture za koja se, osamostaljenjem Hrvatske, nije nitko brinuo. Savez se postupno tehnički oprema tako da je pružao tehničke i stručne usluge kinoklubovima i pojedincima koji nisu imali prikladne tehnike. Postupno se povećavao broj članica, tj. samostalnih klubova koji su osnivani i potom pristupali Savezu (danas 31 klub), a osobito je bio djelotvoran rad sa školskim kinoklubovima, čiji je broj u 2000-oj narastao na 180.

Isposlovao je da se nastava filma uključi u školski kurikulum, i 1999. pokrenuo je godišnju Školu medijske kulture, na kojoj predaju vrhunski filmski stručnjaci, a pohađaju ih nastavnici koji predaju o filmu, tamo se slušaju predavanja o filmu, i polaze brojne radionice u kojoj budući voditelji školskih klubova stječu praktička znanja (radionice igranog filma, dokumentarnog filma, animiranog filma, reportaže, montaže, snimanja, tonske obrade, scenarija). Rezultat te škole vidi se u naglom rastu školskih klubova i kvalitete filmova koji se izrađuju u klubovima.

Savez je pokrenuo i stručnu izdavačku djelatnost - izdaje dva stručna časopisa (Hrvatski filmski ljetopis i Zapis) te filmološke knjige i niz prigodnih publikacija. Također od 2001. Savez je pokrenuo posebne prikazivačke filmske programe u gradu Zagrebu, a od 2003. dobio je od Grada Zagreb posebnu dvoranu u kojoj se dnevno besplatno prikazuju vrijedni povijesni i neamerički suvremeni umjetnički filmovi. Ti se programi proslijeđuju i drugim centrima u Hrvatskoj (Rijeci, Splitu, Šibeniku, Osijeku, Koprivnici...).

Od 2000. Savez je također pokrenuo i vlastitu filmsku proizvodnju i distribuciju, prvenstveno usmjerenu eksperimentalnom i kratkometražnom umjetničkom igranom i dokumentarnom filmu. Ova se djelatnost odvija na temelju godišnjih programa koji se podnose na natječaje i za koje se dobiva subvencija Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa.

Savez je od 2005. članom i Međunarodne federacije filmskih saveza.

Statut Hrvatskog filmskog saveza (21. siječnja 2011.) - doc, 290kB