#10 DRUGA OBALA

AutorMiroslav Mikuljan

‍Naslov#10 DRUGA OBALA

‍ImpressumHrvatski filmski savez, Zagreb, 2011.

‍Materijalni opisDVD

• 01 Sava kod Zagreb 514 / Sava near Zagreb 514
  1964, 7'52''
• 02 Ekvilibrij / Equilibrium
  1964, 3'30''
• 03 Seisana
  1970, 3'04'
• 04 Rođendan stalagmita / Stalagmite's Birthday
  1970, 4'53''
• 05 Post sezona / Postseason
  1970, 5'57''
• 06 Putnici Eldorado Expressa / Passengers of Eldorado Express
  1970, 8'35''
• 07 Jesenice-Stuttgart itd... / Jesenice-Stuttgart etc...
  1970, 5' 48''
• 08 Intermezzo
  1971, 10'01''
• 09 In continuo
  1971, 6'59''
• 10 Druga obala / The Other Shore
  1972, 9'39''
• 11 Ljetni dan / A Summer Day
  1974, 7' 21''
• 12 Circulus
  1974, 6'52''

Restauracija filma: Nikola Bišćan, Zlatko Domić, Ivica Drnić, Ernest Gregl, Hrvoje Sarić
Restauracija zvuka: Boris Vagner

Diana Nenadić
AUTORSKA PREDSEZONA MIROSLAVA MIKULJANA

Neprofesijski autorski opus Miroslava Mikuljana, ostvaren u njegovu matičnom Kinoklubu Zagreb prije studija montaže na današnjoj Akademiji dramske umjetnosti, još je jedan snažan argument za tvrdnju kako u povijesnim revalorizacijama hrvatske kinematografije kratkoga metraamaterskuprodukciju nipošto ne treba odvajati od profesionalne. Štoviše, pogledom na Mikuljanove neprofesijske filmove iz 1960-ih i 1970-ih godina, a snimio ih je ukupno devetnaest, dobit će se jasnija slika ne samo o njemu kao filmskom autoru nego i o korijenima nekih fenomena u hrvatskoj kinematografiji, nad kojima pravo prvog autorstva nepravedno, a katkada i bahato, svojataju profesionalci izmainstrema.
To se ponajviše odnosi na nedovoljno poznati dokumentarni dio njegova neprofesijskog opusa, kojim su otvorene teme i društveno i filmski aktualne u doba Mikuljanove kinematografske inicijacije, kao što je primjerice veliki val iseljavanja stanovnika iz naših krajeva u Njemačkutrbuhom za kruhom. Ta činjenica nije nimalo laskala tzv.socijalizmus pretenzijama na status društvenog uređenja po mjeri svakoga, ali je privlačila dokumentariste, pa tako i Mikuljana, koji je snimio i prve hrvatske filmove o gastarbajterima. Filmovi govore o različitim fazama iseljeničkog procesa:Putnici Eldorado ekspresa(1970) o dugom i ponižavajućem čekanju u redu za vize pred veleposlanstvom SR Njemačke, aJesenice–Stuttgart(1970) o kaotičnom ukrcavanju u dupkom pune specijalne vlakove, s tragikomičnim učincima. Ipak, filmovi su na neki način slični. Oba ustrajno, sa strane, promatraju zatečene prizore, ali ih na neki način i komentiraju – zvukom, odnosno glazbom – a tako postižu dojmljiv audio-vizualni kontrapunkt, koji osobito u drugom filmu, gdje ukrcaj prate instrukcije putnicima s kolodvorskog razglasa na njemačkom jeziku, mogu asocirati na neke drugevelike transportepovezane s Njemačkom.
Premda je Mikuljan bio osobito dokumentaristički osjetljiv na društvene pojave, za njegove teme u toj ranoj fazi pobrinula se katkad i podivljala priroda, primjerice, u dokumentarcuSava kod Zagreba 514(1964),kojim je zabilježio posljedice poplave u Zagrebu i snalaženje Zagrepčana u vodenoj stihiji. No kada nije mogao pronaći izvanredne fenomene ili situacije izprirode i društva, fokusirao bi se na rutinsko, svakodnevno, u kojem se uvijek nađe dovoljno znakovitih proturječja. Tako se uDrugoj obali(1972) svijet zatečen na ulici dijeli na dvije obale. Onudrugu, iz naslova, čine prosjaci šćućureni uz rubove ulica, s kojih promatraju ljude sprve, fizički tako bliske, ali statusno prilično daleke. Metoda promatranja primijenjena u ovom filmu prisutna je od klubaških početaka u Mikuljanovoj dokumentaristici. U fokusuIntermezza(1971) prolaznici su, točnije prolaznice, koje kamera hvata u srcu Zagreba, ženska tijela, uglavnom vrebana s leđa i postrance dok užurbano ili tek šetalački dokono prolaze kroz raštrkanu masu ljudi na Trgu bana Jelačića i u okolnim ulicama. Reklo bi se da je Mikuljan, usredotočen na noge obnažene imperativnom mini-mode, ovdje tipičan muški voajer s nečistim mislima. No,Post sezona(1970) blago će nas korigirati: ovdje su modeli vremešnije i korpulentnije kupačice na gradskom kupalištu, manje ugodni prizori, pa se s pravom pitamo nije li naslovomPost sezonaautor (ironično) aludirao na prohujalusezonumladosti i potrošnost svega tjelesnog.
Ima, dakako, u toj zaokupljenosti tijelom (pa i nabildanim muškim, već odEkvilibrijaiz 1964) i nečeg prispodobivog vremenu u kojem se Mikuljan počeo baviti filmom. Kasne šezdesete, libertinske i radikalne, odjekuju u njegovim ranim eksperimentalnim radovima ne samo s tonske vrpce s tada popularnim glazbenim brojevima, nego i u oslobođenosti tijela te psihodeličnoj zaokupljenosti golotinjom. Ipak, zanimljivije je kada Mikuljan, i inače sklon redukciji, pretvara taj tjelesni, figurativni znak u apstraktni grafički zapis, kao primjerice uSeisani(1970), nego kada ga preuzima doslovce, makar i kao element u slikovnoj koreografiji (In continuo, 1971).

Mladi, eksperimentalno raspoloženi Mikuljan znao je biti i alegorično subverzivan, najdomišljatije uRođendanustalagmita(1970), svojevrsnu zazivanju individualizma, zatomljena u to doba, a ovdje simbolizirana osamljenom figurom čovjeka koji se razlikuje od ulične gomile po tome što jedini hoda prema naprijed, dok se svi drugi kreću natraške. Ta osamljena, otuđena pozicija tematizirana je na neki način i u njegovim slabije artikuliranim, ali začudnim igranim filmovima iz amaterske faze (pr.Nadgradnja, 1965;Arijadna, 1970), bivajući i tada, slikom i svjedokom (duha) vremena. Sve je to bila korisna i istraživačka predigra za ulazak u profesionalne vode već početkom 1970-ih godina, kada se naslućivalo da će u Mikuljanovu kasnijem opusu dokumentaristički porivi prevladati nad fikcionalnim i učiniti ga respektabilnim dokumentaristom.