Realiziravši tijekom tridesetogodišnje filmske karijere
više od sedamdeset kratkometražnih filmova (što kao autor,
što kao montažer) te jedan cjelovečernji igrani film, Martinac
je iznimna pojava, reklo bi se, čudna biljka koja raste
i ondje gdje vremenske nedaće nisu poticaj čak ni za puko
udisanje čistoga zraka. On je ratnik do zuba naoružan filmom
i samo filmom, spreman na svakodnevno iscrpljujuće ukazivanje
na bit medija, na borbu do stvarnoga istrebljenja svega
onoga što sivilom zamagljuje čistoću njegovih konačnih uvjerenja.
IVAN MARTINAC je montažer. Nije uzalud gospodin Welles
govorio podanicima, onima koji su ga htjeli čuti: «Za
moj stil, za moju viziju filma, montaža nije samo jedan
od aspekata filmskog djela. Ona je jedini aspekt.»
Kao prepoznatljiva
filmska životinja s gomilom celuloida u kandžama, Martinac
vreba na svakoga lijenog promatrača nespremna na obračun
sa sličicama, fotogramima, kvadratima jednog jedinog kadra
koji zapravo film znači. A film je savršeno djelo u koje
je količinski i dubinski smješteno upravo onoliko sličica
koliko mu je potrebno da postane, što bi rekao Peter Kubelka,
dosljednim «kulinarskim proizvodom»; ne trpi nedosljedne
zalutale pustolove čiji osjećaj za dužinu kadra ovisi o
ljepoti glumice ili o zapuhu juga što dopire u montažnu
sobu.
«Moj je
film montiran u kvadrat», kaže Martinac. Jao onima koji
s podsmijehom isprate te Martinčeve riječi. Nikada neće
dosegnuti umijeće ruku starih majstora koji satkaše svoja
djela od najsitnijih zlatnih niti što uspješe zaslijepiti
začuđene Zemljane te doprijeti do sama Stvoritelja – kako
bi na kraju dana mirno otišao na počinak, zadovoljan tek
tom jednom mrvicom onoga što se zove ‘na svoju sliku i priliku’.
IVAN MARTINAC
je pjesnik. A ni jedan pjesnik na ovome svijetu nije tako
uvjerljivo dočarao borbu između filma i njegova autora u
mračnim hodnicima samoće u kojim pobjeđuje samo luđi i izdržljiviji
oblik mentalnoga kaosa.
«Prerastanje
kretanja u još intenzivnije kretanje i kretanja u mirovanje.
Konopac montaže iznad provalije sadržaja.»
Samovao je
Martinac zajedno sa sv. Ivanom evanđelistom i autorom Apokalipse
na otoku Patmosu. Pisao je Martinac pisma Teofilu, kao
prijatelju i supatniku, o onim danima kada su slava i htijenje
bili jednaki nadi i ljubavi prema svakom ljudskom obličju
koje svoje lice usmjeruje prema suncu u kojem caruje veliko
lice Bogočovjeka. Ušao je Martinac u Jeruzalem zajedno sa
svojim pratiocima i nositeljima istoga teškog i bremenitog
križa, sa svojim prošlim, sadašnjim i budućim ljubavima
koje su sanjale stravične snove na staklu, ali ih nisu mogle
poštom prenijeti njemu, autoru. Samovao je Martinac i sa
čuvarima kripte. I sada se negdje sam sprema na čišćenje
jada, od trgovaca, od lažnih proroka, od smeća. Točka. Ne
vjerujem da iza ijedne Martinčeve pjesme dolazi točka.
IVAN MARTINAC završio je 1986. svoj prvi i jedini cjelovečernji
film Kuća na pijesku.
Nakon pet gledanja
najčudnijeg i najdrukčijeg igranog filma u povijesti hrvatske
kinematografije, još nisam uspio dokučiti što me veseli,
kada glavni junak svoje tužno, predsuicidalno raspoloženje
prebacuje iz sna u zbilju i obrnuto, i koliko puta. Ta najvrednija
stvar u Kući na pijesku tjera me na novo i novo gledanje.
Martinčeve ruke suptilno su poredale kadrove te povele gledatelja
u smjeru lagana i hipnotizirajućeg potoka emocija iz slike
u sliku. Plovidba kadrovima ne ostavlja mjesta racionalnom
razabiranju značenja i ne-daj-bože narativnih sklopova u
nepostojećoj priči.
Priča se po
splitskim kalama i uskim vratima (a samo uska vrata vode
u život), da su Kuću na pijesku voljele žene i svećenici.
I možda bi sve bilo drukčije da je 1985, na početku snimanja,
gospodin Gian Maria Volonte pokupio kovčege i došao u Split
na snimanje filma. Mnogi kažu da bi sve bilo drukčije da
je kao protagonist obojio Martinčev film i poveo ga u svijet.
Mnogi kažu…
IVAN MARTINAC
čovjek je iz Splita. Uvijek i konačno. Sve u njegovim filmovima,
u njegovim pjesmama, miriše Splitom. Sve je uvjetovano i
dano samim Splitom. I gradom i ljudima. Split je preko njega
i ostalih filmaša splitske škole alternativnog filma postao
jednim od najsnimanijih gradova na svijetu. U svaki metar
filmske vrpce duboko su utisnute sve vizure stoljetnoga
dalmatinskog središta. Split diše, prkosi, miriše. Ili možda
ne? Split kao dirigent kompozicije, kao mudri savjetnik
u izboru boja i struktura svakoga Martinčeva filma. Monolog
o Splitu. Grad se nastavlja. Grad u sivom. Kuća na pijesku.
Martinac je čvrsto svoje noge zabetonirao u Split i
ne može, i ne želi, i neće dopustiti ni jednoj mehaničkoj
ili ljudskoj sili da pokuša nadvladati idealan spoj njegove
vezanosti za grad i perfekcionističke scenografije cijeloga
njegova opusa. Martinac je Split. I obratno.
IVAN MARTINAC
je stil. «Stil pripada djelu a ne autoru, iz jednostavnog
razloga što autor nije jahač nego jahani, onaj što ga djelo
jaši, takoreći konj», reći će Martinac prilikom primanja
nagrade za životno djelo, da bi na kraju svog stilskog manifesta,
svog proglasa o čistoći filmskog stvaralaštva, citirao onog
izabranika Božjeg iz pitome Nusije, koji kaže: «Čovječe,
tašti čovječe, nije tvoje da se baviš sobom! Bog će se baviti
tobom, a ti moli i radi. Ora et labora.»
Kažu da je
možda trebao u svom proglasu progovoriti nešto i o strukturi.
Možda je i nju trebao uroniti u stil, jer su prirodno vezani
i nerazdvojni. Možda je mogao, kao i prije mnogo godina,
opet citirati autora u kojeg je izgubio povjerenje, Roberta
Bressona, koji kaže: «Struktura filma nije struktura
tragedije već Golgote.» Možda je na kraju ipak mogao
iz nekih nepostojećih prašnjavih knjiga stranih mudraca
uzeti citat iskonstruirane istine o filmu i njegovu autorskom
stilu, a citat bi mogao glasiti: «Svatko tko zloupotrijebi
odraz svog lica u vodi Sotonin je službenik.»
Ivan Martinac mogao je i zato je i napravio film.
Ivan Martinac je sâm film. I prije rođenja i poslije smrti.