Problem je
izvedbene prirode, a ne oko generacijskog sukoba izbora
glazbe. Oponašanje određenog modela je način kako se uklapamo
u razne životne situacije, a življenje kao takvo je jedno
od tih. To što oponašamo je možda tu već stotinama godina,
ili je tek pokucalo na naše znatiželjne umove, no bilo kako
bilo, spremno to kanaliziramo unutar sebe jer smatramo da
je to način kako bi trebali djelovati, barem onda kada izađemo
iz okruga vlastitih zidina. To oponašanje katkad nazivamo
i djelovanje u skladu sa pravilima koje smo dragovoljno
prigrlili jer tako potvrđujemo pripadnost nekog krugu, ali
i hvalimo vlastitu pamet koja je to znala prepoznati te
takova pravila suptilno podredila vlastitom ja.
U filmskom
se stvaralaštvu djece, neovisno o rodu stvaralaštva, jasno
prepoznaju dva dominantna svjetionika čija pravila i modeli
bdiju nad djecom koja svoje dragocjeno izvanškolsko vrijeme
poklanjaju filmu. Jedan svjetionik je državna televizija,
dok je drugi hollywoodski film, jednako utjecajan, iako
zemljopisno dosta udaljeniji izvor utjecaja. Ne sav hollywoodski
film, već onaj koji svoju podžanrovsku odrednicu pronalazi
u filmovima, promidžbeno i tematski namijenjenim djeci i
mladeži. Da ne bi skrenuli ovo zanovijetanje u polje kritike
kapitalizma, možemo i površnim pogledom na npr. teenagerske
drame (sa ili bez komičnih elemenata) primijetiti da izbor
glazbe u takovim filmovima vjerno služi zadovoljavanje nekoliko
funkcija unutar filma, a dvije bi ovom prilikom izdvojio
kao primarne.
Jednu
od funkcija bi mogli nazvati dramaturškom, jer glazba u
filmovima služi kao emotivno pojačalo za situaciju koju
upravo gledamo na platnu ili ekranu, bilo da se radi o kritičnom
trenutku spoznaje glavnih likova (npr. bolna ljubav ili
činjenica da će netko sasvim doslovno ostati bez glave),
zatim sasvim sporednih scena uvoda u npr. školski okrug
ili glazbeno-montažnih scena u kojima se glavni junaci na
razne načine zabavljaju ili glupiraju, kako vam odgovara.
Druga funkcija
glazbe je naravno privlačenje ciljane publike. Ako u film
ugurate trenutačni ili pak vječni hit koji nema čvrstu generacijsku
zatvorenost ali ni tajnoviti predznak rezerviranosti za
brojčano male sljedbenike kakvog žanrovskog odjeka iz prošlosti,
odradili ste veliki promidžbeni posao kojem trebate pridodati
kakvo zvučno glumačko ime i otvoriti novi račun u švicarskoj
banci. Naravno nije tako jednostavno, jer broj filmova koji
uspijeva vratiti uloženo je daleko manji od broja filmova
koji propadne iako se slijepo drži određenog modela. Da
takav model djeluje i na sasvim neprofesijske i manje zahtjevne
filmove koje djeca stvaraju unutar izvanobveznih aktivnosti,
jednostavno je dokazati na svakom susretu sa tim filmovima,
odnosno na revijama takovog stvaralaštva. Mladi gledatelji
često odobravajući reagiraju na uporabu voljenih im glazbenih
brojeva unutar prikazanih radova. U tim minutama postaje
skoro pa nebitno što i kako je nešto izvedeno na ekranu,
ako su autori imalo toliko dobrog ukusa da uporabe kakav
glazbeni izbor koji će proći kritičnost publike.
To nije njihov
nedostatak ili krivica, već samo dokaz o oponašanju onih
modela koje postavljaju kao uzore u svom djelovanju. Već
sam prije istaknuo da nije problem u izboru glazbe, jer
taj izbor (ako ništa drugo) potvrđuje da su u stvaranju
dječjeg filma, sudjelovali i oni koji daju određenje takovom
stvaralaštvu, otklanjajući česte sumnje o odnosu utjecaja
djece i njihovih nastavnika u završnom djelu. Ako kritično
ne propitkujemo izbor glazbe, onda sasvim sigurno tu analitičku
strelicu upiremo u razna očekivanja koju mladi autori postavljaju
od glazbenih dodataka njihovim filmovima. Dok uzorni filmski
modeli svoju glazbenu podlogu najčešće koriste u dva podijeljena
bloka: glazbena emotivna nadopuna ili prelazna glazba za
uvod u događanje koje slijedi, najmlađi hrvatski filmaši
postavljaju sve veće zahtjeve od glazbe, koja u svojoj konačnici
gotovo uvijek nadomješta nešto što izvedbeno nedostaje unutar
samih djela. Ta glazba služi kao nadomjestak za događanje
– akciju u trenutcima kada te akcije kronično nedostaje,
jer izvedbene nemogućnosti (bilo ekonomske, bilo autorske)
zavladaju filmovima. Drugo očekivanje od glazbe je da zamjenjuje
dijalog ili komentar (prvenstveno govorim o uporabi vokalnih
skladbi), gdje bi gledatelj trebao pomno slušati tekstove
omiljenih grupa ili pjevača od uključenih u stvaranje filma,
da bi razumjeli što se zapravo događa u dramaturškim odnosima
unutar filma. Naravno, to je sasvim opravdan i učestali
postupak u profesijskoj kinematografiji, no smatram da bi
djecu trebalo poticati da što više kažu – komuniciraju sa
slikom, a da glazbu vide kao nadgradnju a ne osnovu kojom
se rješavaju pripovjedačke krize. Treća uporaba pretpostavlja
da glazba daje ugođaj kojeg katkad sama slike ne ostvaruje,
nastavljajući se na opće pripovjedačke nejasnoće.
Ako ove primjedbe
smatrate neopravdanim ili pak smiješnim, to je naravno stvar
za glasnu (ili bolje tišu ali strastvenu raspravu), no kad
se dotičemo zanatske razine izvedbe onda demokratičnost
nije pravi pristup. U većini filmova, gledano od strane
autora ili gledatelja, jedan od elemenata koji ih sačinjavaju
postaje dominanatan, pa tako u klasičnim narativnim filmovima
taj element može okvirno nazvati pripovjedačkim. Pojednostavljeno
rečeno, krajnji cilj konstrukcije pripovjedačkog filma je
ispričati priču. Kako bi ispričali priču sve čime to ostvarujemo
treba (ili bi trebalo) biti podređeno krajnjem cilju (a
to podjednako vrijedi za filmove u kojima glavni likovi
šute ili mrmljaju uronjeni u zvukove okoliša ili pak kakve
glazbene ludorije u kojima se svi nadglasavaju).
Ako nam glazba
u tome smeta, ali ne zbog toga što je kriva glazba,već zbog
toga što je ona zanatski slabo postavljena, onda ne govorimo
samo o autorskoj slobodi već i neznanju, bolje rečeno nepriznavanje
izvedbenih ili tehnoloških nedostataka. Nedostatci zahtijevaju
prilagodbu, a prilagodba nije napuštanje vlastitih ideala
i stavova već iskorištavanje maksimuma u okolnostima koje
su postavljene. Te okolnosti su takve kakve jesu, a skromnost
uvjeta nije uvjerljiv izgovor za nedorađenost u izvedbi.
Savjet? Evo ovako:
Ako u filmu
ne možete upotrijebiti glazbu na način kako ste zamislili,
bilo zanatski ili autorski, a krajnji rezultat u izvedbi
narušava vaš prethodni trud, onda bi trebalo tražiti drugo
rješenje, koje neće potvrđivati vašu sklonost kompromisu
već o praktičnoj inteligenciji rada sa ograničenjima bilo
koje prirode.
Potrudite se
ne smatrati ovaj savjet poput nezasluženog dijeljenja packi
s visoka, jer moj prigovor smatram prigovorom gledatelja
koji je nedorađenošću filmova (ponavljam nije isključivo
pitanje slabih tehnoloških uvjeta) zakinut sa dodatnom razinom
kvalitete u filmovima koji dosta obećavaju. Više puta se
dogodilo tijekom gledanja nekih dječjih filmova, da uporaba
glazbe u potpunosti narušava i poništava kvalitete koje
su u samom djelu bile više nego očite. Glazba je nadogradnja,
a ne nužnost, koju bi trebali zadovoljiti zbog zadovoljenja
same forme koju slijedimo/slijedite i oponašamo/oponašate.
Medij videa, na kojem se danas (ako se ne varam) ostvaruje
cijela produkcija hrvatskog dječjeg stvaralaštva, trpi veliki
broj pokušaja u kojima bi trebali iskušavati vlastite mogućnosti,
odnosno ispravljanju vlastitih izvedbenih pogrješki. Ako
postoji upitna kategorija u tim “eksperimentima”, onda je
to kategorija vremena, koje mladi filmaši mogu ili žele
odvojiti od svog slobodnog vremena. Ne može se očekivati
da djeca sve svoje slobodno vrijeme posvećuju filmu, ali
bi također stupanj samokritičnosti trebalo povećati, jer
jedino bi tako pri susretu sa krajnjim korisnicima, a to
su gledatelji, mogli izbjeći osjećaj da se u stvaralaštvu
katkad zadovoljavate sa preniskim standardima.
Glazba je začin, a sa začinom treba oprezno.