– Što si cijelo jutro tako žalosna?
– pita me Vera (Robić Škarica).
– Nisam. Zašto bih bila?
A zapravo jesam. Završila je 7.
škola medijske kulture. Ove godine bila sam u specijaliziranoj
videoradionici za kameru i snimanje, koju je vodio Silvestar
Kolbas, filmski i TV-snimatelj. Nagovorila me moja trakošćanska
prijateljica Slavica, a pustila ravnateljica. Još i kameru
ponesi, napomenula je. Ah, ja i kamera! Kako ću ja to?
 |
| Snimatelji u zasjedi |
Prvi je dan najteži. Prošao je u upoznavanju polaznika
i kamera! Robert nam se uvukao pod kožu. Svi su donijeli
kamere. Nedostajalo je stativa pa smo radili po dvoje. Sva
sreća što je većina u početničkoj skupini. Učit ćemo prema
‘prilagođenom programu’. Što li je o tome mislio profesor
Kolbas? Tri su polaznice napredne. Već su bile u radionici.
Blago njima. Znaju sve o ugađanju bijelog (white balance).
Slijede prve zadaće. Početne snimke
bile su dobre. Bravo! Sad treba još više, još bolje. Zadaća
je boja. Predavanje, pokazivanje slajdova, fotografija,
kompozicija boje, likovnost, harmonija, kontrola boje… O,
koliko podataka!
Ponovno snimanje pa pregledavanje.
Neki su maštoviti. Slijedi snimanje u sumrak. Koliko motiva
oko Trakošćana! Moja je kamera najstarija, a bome sam i
ja. Snimamo sa Slavičinom. Poslije večere ne idemo na uobičajenu
večernju projekciju, nego na noćno snimanje. Ana, umjetnica,
zamalo je završila u provaliji ispred dvorca. Što sve ne
činimo da nam snimci uspiju!
- Ne tako, pazite na autdor, indor, sadržaj kadra, oštrinu…
Ta večer bila je posebna. Dvorac
je veličanstven.
Nakon jutarnjega razgovora o filmu,
evo nas u radionici. Opet se neki proslavljaju. Što ćemo
s našim uratkom? Predložili smo da ne bude edukativan. Profesor
Kolbas složio se i montirani su krasni kadrovi. Što s ljudima?
I oni su snimljeni. I baš kadar koji sam ja snimila (Tadić
i Tribuson u kafiću) i uspio je, izbačen je. Tješi me što
i drugi takvi nisu montirani. Ali, ušao je kadar sa Slavičinom
torbom i natikačama. A tek glazba! Morate vidjeti uradak
naše radionice. Uživat ćete. Vjerujte.
Bili smo i na večernjim projekcijama,
jutarnjim razgovorima, na predavanjima naše kolegice Jelene,
prekrasnu izletu na jezerima u Ivancu, na izvoru Bistre.
Oduševio me prvonagrađeni film u Puli Što je Iva snimila
21. listopada 2003. i Trakošćarije iz pera gospodina
Duška. Sve u školi bilo je praćeno budnom kamerom naše Vere
i Ante (Peterlića). A ja? Sprijateljila sam se sa svojom
(školskom) kamerom. Mogu li poželjeti više?