Zapis

Facebook HFS
51
2005
51/2005
7. škola medijske kulture, Trakošćan 2005.
Sjever-sjeverozapad

Led je probijen

Konačno i ja, onako nadobudno, odlučih krenuti u radioničke vode (nakon prvog, drugog i trećeg stupnja).

No, što izabrati? Odlučih se za TV-reportažu pod «dirigentskom palicom» Dražena Ilinčića, «snimateljskom palicom» Darka Drinovca i «montažerskom palicom» Igora Kožića. Zašto baš TV-reportaža? Razloga je više. Prvo, volim pogledati dobru TV-reportažu (Draženove su uistinu odlične), volim s učenicima raditi reportaže za školski list (pa zašto onda ne bih pokušala i snimiti nešto od toga), a i svidjele su mi se sve dosadašnje trakošćanske reportaže. Pa da vidimo.

Prvi radionički dan?  Mrtva tišina. Dražen objašnjava razlike između dokumentarnog filma i TV-reportaže, analiziramo prošlogodišnje uratke, Darko crta sheme po ploči i objašnjava nam planove i rakurse (uvijek je dobro ponoviti gradivo), pokazuje kameru, stativ, upoznaje nas s radom kamere…Mi «u publici», ni makac. Nema šuškanja, pitanja, šaputanja, razgovora… Savršen red, disciplina i začuđujuća tišina (da je barem u razredu tako). No, ne zadugo. Krećemo s početnim vježbama. In medias res.  Krupni plan, srednji, detalj plan, bliski… Gornji rakurs, donji rakurs… Uloge su podijeljene nasumce: novinar, snimatelj, «tonac», osoba A (samouvjerena znanstvenica koja se bavi kloniranjem), osoba B (prepotentna glumica) i osoba C (stroga profesorica matematike).  Odlične vježbe snalaženja i trenutnog reagiranja. Puno smijeha i dobre zabave. Konačno smo svi opušteni i «led je probijen». Spremni smo za «nove radne pobjede».

Samo da ne bude kiše

Iduće jutro raspravljamo o temama, predlažemo neke nove… Sve mi se čine zanimljive, koju izabrati? Bilo bi zgodno otići u Koprivnicu i istražiti temu nedostatka zatvora u tom gradu te dugotrajnog čekanja na odsluženje zatvorske kazne; no, možda bih ipak radije prošetala zagorskim vinogradima, posjetila neki podrum stare klijeti i kušala «ledenu berbu». Na kraju je ipak pobijedila treća tema («treća-sreća») o gradnji novog krapinskog muzeja. Vraćanje u prošlost, zanimljiva lokacija, neobičan izgled budućeg muzeja u obliku spiralne forme, mogućnost ubacivanja  «štosova» i «igranih» kadrova samo su neki od razloga mog odabira teme. S obzirom na teme, grupirali smo se po troje , odnosno četvero i krenuli složiti priču.

Nada, Mirta i ja brzo smo napravile koncept priče o gradnji novog muzeja u Krapini. Podatke smo pronašle na Internetu i dobro se pripremile. Imale smo dovoljno vremena jer naše je snimanje dogovoreno za četvrtak, dakle posljednje. Podjela «uloga» gotovo se podrazumijevala: Mirta je snimatelj, Nada «tonac», a ja, naravno, novinar.  Samo da ne bude kiše.

Dan D

Krećemo u 8 sati ispred hotela; pravac- Krapina. S nama su i Hrvoje, Mario i Mr. Bean. Trebaju nam za neke «štosove» i «igrane» kadrove. Srećom, jutro je sunčano, obećavajuće.  Mario je pospan, zijeva i «dremucka» cijelim putem, nadam se da neće zaspati na snimanju. Stižemo na vrijeme; imamo zakazan razgovor i snimanje s «kustosicom» u 9 sati. Netom poslije 9  stiže  gospođa Vlasta sa snimanja emisije «Dobro jutro, Hrvatska». Vesela je,  dobro raspoložena i «u formi» pa nemamo problema s «razbijanjem» treme. Najprije snimamo na samom nalazištu krapinskog pračovjeka, a zatim ispred novog i starog muzeja. Razočarani smo jer ne možemo snimati unutrašnjost novog muzeja; cijeli lokalitet je ograđen i zaključan.

Sa snimanja reportaže

Ipak, zahvaljujući planinarskim sposobnostima nekih članova naše ekipe, uspijevamo snimiti muzej iz zanimljivih rakursa i planova s onu stranu ograde (pssst!); no, neke prvotne ideje oko «igranih» dijelova ipak otpadaju. Srećom, Hrvoje ima neke nove ideje koje svi jednoglasno prihvaćamo. Jadna se Mirta zasigurno namučila noseći kameru i stativ po okolnim brdima tražeći najbolje svjetlo i lokaciju za snimanje. Nada je vježbala «bicepse» i «tricepse» te neumorno držala svoj mikrofon, a ja sam se totalno uživjela u «gospodsku» ulogu novinara noseći samo papirić s pitanjima  kao podsjetnik. Ništa nam nije teško niti naporno. Čak smo i Marija uspjeli nagovoriti da obuče kožuh i odglumi pračovjeka  uz neminovno urlikanje. I to ne samo jednom. Morao je ponavljati nekoliko puta, sve dok se on i Mr. Bean nisu potpuno uskladili. Mr. Beanu to očito nije teško palo, izgledalo je da se dobro zabavlja. Mirta je na kraju samo rekla: «A ja sam mislila da znam snimati…»

Montaža- točka na i

Petak, subota i nedjelja dani su određeni za montažu. Mi montiramo zadnje jer smo zadnje i snimale. Dogovoreno je da to bude subota poslijepodne. U subotu ujutro popisujemo kadrove u Mirtinoj sobi i pokušavamo složiti cijelu priču. No, nije baš jednostavno kako izgleda. Srećom, tu je gospodin Igor Kožić, pravi «maher od zanata». S njim je, za nas laike komplicirani montažerski posao,  prava pjesma. Nada se pozabavila izborom glazbe koja mora biti «emocionalna spona s gledateljima«, kako kaže naš «šef». Posudila je od montažera odlične  Vangelisove «stvari», ali smo se na kraju opredijelile za Elingtonova «Don Juana».     

Snimile smo jako puno materijala, a izabrale  samo najbolje kadrove; sve što odvlači pažnju od same priče, «ide van». Bilo nam je žao izbaciti i mnogo dobrog, ali Igor je «nemilosrdan».

«Ima psovanja?» «Ima.»

«Generalna proba» - neuspjela

Nedjelja navečer. Naš posljednji susret i podjela diploma. Šmrc, šmrc. Trebamo pogledati sve tri reportaže koje su sada objedinjene u cjelinu pod naslovom «Sjever – sjeverozapad». Nestrpljiva sam da vidim ostale dvije reportaže. Svi smo zavaljeni u naslonjače. «Kino može?» «Može.» No, izgleda da ipak ne može. Ima slike, ali nema tona. Što sad? Jadni je Igor pokušao sve i svašta ne bi li publika otišla zadovoljna, no  nije uspio otkriti u čamu je «štos».

Na kraju smo «zriftane» reportaže pogledali tek zadnji dan, na samoj završnoj projekciji. Možda i bolje da je tako ispalo jer smo bili silno uzbuđeni i nestrpljivi. Sve je dobro prošlo, reportaže su  super i svi su zadovoljni. A mi? Mi smo prezadovoljni! No, nismo ni sumnjali u perfekcionizam našeg trija. Meni su se otvorili snimateljski «apetiti» te sam pohitala ravnatelju svoje škole da  hitno nabavi kameru kako bi učenici i ja što prije krenuli u akciju.

Samo se nadam da «apetiti» neće splasnuti dok kamera ne stigne…    

Hvala cijeloj ekipi na strpljivosti i susretljivosti. Vidimo se dogodine!

SADRŽAJ

HFS

ZAPIS