Povijest kinoamaterizma i Hrvatskog filmskog saveza

1928. – 1935.

U jeku buđenja svjetkog kinoamaterskog pokreta, Maksimilijan Paspa 1928. utemeljuje kinosekciju unutar Fotokluba Zagreb. Njezini članovi uglavnom su pripadnici više srednje klase, koji si mogu priuštiti potrebnu filmsku tehniku. Uz M. Paspu i Oktavijana Miletića, poznatiji članovi kluba su Oto Almasy, Vladimir Cizelj, Viktor Czerny, Tošo Dabac, Aurel Gorjan, Ljudevit Griesbach, Ignjat Haberműller, dr. Alfred Leitner, Zlatko Lippa, M. Marković, Ivan Paspa, Leon Paspa, Karlo Peharec, Franjo Schwarzwald, dr. Žiga Spitzer, Đuro Vojvodić, i drugi.

Amateri iz Jugoslavije nastupaju na mnogim međunarodnim priredbama. Najviše uspjeha postižu O. Miletić (nagrade u Berlinu 1931. i Parizu 1933) i M. Paspa (nagrade u Amsterdamu 1932, Londonu 1933, Barceloni 1935). U travnju 1934. u Zagrebu se održava prvi festival amaterskog filma Jugoslavije, a u studenom 1935. i prvi festival međunarodnog značaja — Sveslavenski festival amaterskog filma. Kinosekcija se 1935. osamostaljuje i postaje samostalnim klubom (Kinoklub Zagreb) te proširuje članstvo. U kinosekciji/kinoklubu organiziraju se povremena predavanja o tehničkim pitanjima i umjetničkim aspektima filma.

1936. – 1945.

Članovi Kinokluba Zagreb (Miletić i Paspa) sudjeluju 1936. na Biennalu kinematografske umjetnosti u Veneciji. U istom razdoblju značajnije uspjehe postižu i u drugim europskim gradovima – Paspa dokumentarcima, a Miletić igranim filmovima (Faust, Nocturno, Poslovi kozula Diogena) potvrđujući se kao najznačajniji filmski autor hrvatske kinematografije 1930-ih godina, a to će kao profesionalac ostati i 1940-ih kao autor cjelovečernjeg igranog filma (Lisinski, 1944).

Amateri se javljaju i u drugim se gradovima: Ivan Tićak, Boris Pajkurić i Milan Dilny u Rijeci; Dinko Mrkonjić, Vinko Marojević i Ante Benzon u Splitu; Josip Vaništa u Karlovcu; Branko Zimerman u Virovitici te Vladislav Ilin koji tada živi u Novom Sadu. Oko 1936. godine u Zagrebu se osniva i drugi klub – Amatersko filmsko društvo Romanija, čiji članovi u poslijeratnom razdoblju postaju istaknuti filmski profesionalci i autori na raznim poljima audiovizualne djelatnosti: (strip) crtači, animatori i redatelji crtanih filmova Walter i Norbert Neugebauer; filmski redatelji, scenaristi i pedagozi Krešo Golik i Nikola Tanhofer (istodobno i cijenjeni filmski snimatelj); TV-redatelj, radijski i TV voditelj Ivan Hetrich; filmski i kazališni glumac Sven Lasta i drugi.Tijekom Drugog svjetskog rata (1941‒1945) i fašističkog režima marionetske Nezavisne države Hrvatske, filmsku proizvodnju organizira i potiče država. Ugledniji amateri nastavljaju djelovati i tijekom rata, snimajući profesionalne dokumentarne i obrazovne filmove te priloge za ratne žurnale. Neki od njih potajno surađuju s partizanskim pokretom.

1946. – 1953.

Uspostavom socijalističke Jugoslavije nakon Drugoga svjetskoga rata, stare amaterske organizacije privremeno prestaju djelovati. No, kinoamaterizam se uskoro počinje obnavljati osnivanjem novih kinoklubova diljem federacije u okviru ideološko-prosvjetiteljske kampanje s geslom: „približiti tehniku narodu“. Godine 1946. u Rijeci se osniva Fotokinoklub Rijeka, 1952. u Splitu Kino-klub Split, a 1953. obnavlja se rad Kinokluba Zagreb. Osnovna je djelatnost kinoklubova proizvodnja amaterskih filmova, ali se redovito organiziraju i kinotečajevi za nove članove, projekcije klupskih filmova i diskusije.

1955. ‒ 1960.

Godine 1955. Ljerka Smrček osniva u Pionirskom gradu u Zagrebu prvi dječji kinoklub, od 1957. u Pitomači djeluje Kinoklub „Slavica“ koji s voditeljem Mirkom Laušem postiže do danas nedostižne uspjehe hrvatskog dječjeg filma u zemlji i inozemstvu. Dječje filmsko stvaralaštvo razvija se i u drugim dijelovima zemlje. U ovom razdoblju djeluje dvadesetak dječjih klubova.

Iako je sustav razvoja kinoamaterizma ponajprije usredotočen na masovni razvoj tehničke kulture, u drugoj polovici 50-ih godina, ponajprije u Kinoklubu Zagreb, a zatim u Splitu, Osijeku i drugdje, javljaju se autori koji se posvećuju istraživanju medija i mogućnostima osobnog izražavanja filmom (Mihovil Pansini, Tomislav Gotovac, Vladimir Petek, Ivan Martinac i drugi). Kinoklubovi postaju okupljališta mladih (srednjoškolaca, studenata i intelektualaca) koji u amaterskim okolnostima žele eksperimentirati i stvarati nekonvencionalne filmove. Klupsku proizvodnju prati pokretanje lokalnih, republičkih i saveznih revija amaterskoga filma diljem bivše federacije.

1960-e godine

Svjedočeći umjetničkim previranjima 1950-ih i pojavi novih tendencija u drugim umjetnostima s prefiksom „anti“, članovi Kinokluba Zagreb početkom 1960-ih snimaju prve filmove koji će u klupskim razgovorima „Antifilm i mi“ 1962. – 1963. biti prepoznati kao prvi primjerci „antifilma“. Na valu novih tendencija, potkraj 1963. pokrenut će u Zagrebu Genre Film Festival (GEFF) ‒ (bijenalni) susret filmskih stvaralaca eksperimentatora pod nazivom GEFF (Genre Film Festival) s interdisciplinarnim pratećim programom, okupljajući filmski istraživače iz Jugoslavije i svijeta. Uz potporu strukovnih udruga i filmskih organizacija u Hrvatskoj i Jugoslaviji, održana su četiri GEFF-a: 1963, 1965, 1967. i 1970.

Iste godine nastaje Kinosavez Hrvatske (današnji Hrvatski filmski savez), kao krovna organizacija kinoamaterskih klubova i udruga, jedini republički kinosavez u bivšoj federaciji koji preživljava raspad Jugoslavije i postjugoslavensku tranziciju te nastavlja djelatnost definiranu u socijalističkom razdoblju. Godine 1965, kao predigra Festivala jugoslavenskog igranog filma u Puli, u organizaciji Filmskog kluba „Jelen“ iz Pule održava se i prvi Međuklupski autorski festival amaterskog filma (MAFAF). Sve do 1990, kada se gasi, MAFAF je brojem prijavljenih filmova i prisutnih autora najveća manifestacija amaterskoga filmskog stvaralaštva u Jugoslaviji.

1970-e godine

Uz smjenu generacija u hrvatskim kinoklubovima i stišavanje kinoamaterskog pokreta koji je doživio vrhunce u 1960-ima, novo desetljeće svjedoči premještanju eksperimentiranja u okružje likovnih umjetnosti i umjetničke galerije (Mladen Stilinović, Želimir Kipke, Ivan Ladislav Galeta, Ivan Faktor), te pojavi novog medija ‒ videa. Pionirski videoradovi nastaju u prigodnim radionicama u Jugoslaviji i u inozemstvu gdje se okupljaju mladi likovni umjetnici koji u videu nalaze novo sredstvo likovnih istraživanja (Goran Trbuljak, Braco Dimitrijević, Dalibor Martinis, Sanja Iveković).

Postojeći kinoklubovi i dalje djeluju, ali smanjenim intenzitetom; pojavljuju se novi autori na novim klupskim punktovima (Luković i Trinajstić u Rijeci; Faktor i Dozet u Osijeku). Pokušavaju se obnoviti geffovske istraživačke energije novim inicijativama kao što su Zagrebački filmski dani (ZAGFIDA) 1974 i Petekov FAVIT (Film, audiovizalna istraživanja, televizija, 1979) te Sabor alternativnog filma u Splitu koji se redovito održava od 1977. do 1987. godine okupljajući alternativne filmaše iz cijele Jugoslavije.Godine 1974. HFS počinje prikupljati i kopiranjem obnavljati filmove kinoamatera, osnivajući filmski arhiv u kojem je danas pohranjeno oko 1000 naslova na analognom formatu, te oko 4000 videoradova, među kojima su i ostvarenja znamenite Škole animiranog filma Čakovec, također osnovane u ovom desetljeću (1975).

1980-e godine

Unatoč sve većoj dostupnosti nove videotehnike, kinoklubovi i dalje ostaju vjerni filmskoj vrpci, a zapaženu filmografiju tijekom 1980-ih na njoj ostvaruje tzv. četvrta generacija Kino-kluba Split (Batinović, Fradelić, Karabatić, Mustać, Poljak i dr.) te pojedini članovi Kinokluba Zagreb. Potkraj desetljeća, u kojem se rastuća ekonomska kriza odražava na amatersko filmsko stvaralaštvo, u klubove ulazi nova videotehnika, a elektronika i videovrpca počinju istiskivati analogne formate koji će sljedećem desetljeću dominirati cijelom kinematografijom.

1990-e godine

Hrvatska 1991. proglašava nezavisnost, što izaziva agresiju jugoslavenske vojske i srpskih postrojba te posljedično zamiranje filmske proizvodnje i kinematografskih aktivnosti u cijeloj zemlji.Hrvatski filmski savez reagira na krizu proaktivno – osnivanjem i poticanjem novih klubova (pr. Autorski studio FFV), redovitom organizacijom revija neprofesijskog stvaralaštva i suorganizacijom novih festivala (Dani hrvatskoga filma, Međunarodni festival novog filma i videa u Splitu, Festival jednominutnih filmova u Požegi itd.), preuzimanjem izdavanja Hrvatskog filmskog ljetopisa i pokretanjem internog časopisa Zapis, ažuriranjem filmskog i videoarhiva te kopiranjem filmova na video, distribucijom arhivskih filmova diljem svijeta u posebnim retrospektivnim programima, sudjelovanjem na kongresima i festivalima Svjetske organizacije amaterskog filma (UNICA). Potkraj desetljeća obnavlja se i nekadašnja Ljetna filmska škola s novim nazivom Škola medijske kulture (danas ŠMK „Ante Peterlić).

Na alternativnoj (nezavisnoj i klupskoj) filmskoj sceni pojavljuju se novi autori i autorice (Bogojević Narath, Bukovac, Knežević, Kožul, Kuduz, Mezak, B. Narath, Raos, A. Šimičić, Zrnić i drugi) koji, prigrlivši novu video tehnologiju, nastavljaju eksperimentirati na elektroničkim formatima.

2000-e godine

Širenjem i razvijanjem djelatnosti, za što je ponajviše zaslužna dugogodišnja tajnica HFS-a Vera Robić Škarica, od početka novoga milenija HFS počinje djelovati kao svojevrsni filmski institut. Godine 2000. obnavlja profesionalnu produkciju kratkometražnog filma sa zapaženim rezultatima (Velike nagrade na Danima hrvatskoga filma i Pulskom filmskom festivalu) te istodobno pokreće izdavačku djelatnost koja obuhvaća objavljivanje časopisa, knjiga i publikacija o filmu i DVD-a, postupno se profilirajući kao najvažniji domaći nakladnik filmske literature. Uslijed zamiranja kinotečnog programa i devastacije domaće kinomreže, od 2003. kontinuirano organizira prikazivačke programe klasičnog i art-filma u kinu Tuškanac, koje postaje novo sjedište asocijacije te potiče i suorganizira akcije (Daj mi kino!) za spašavanje i revitalizaciju drugih gradskih kina u Hrvatskoj.

Arhivski se filmovi digitaliziraju, restauriraju, distribuiraju i prikazuju u uglednim kulturnim centrima svijeta (od pariškog Pompidoua i londonske Tate Modern do njujorške MoMa-e i Anthology Film Archivesa). Osnažuju se i šire razni edukativni projekti Saveza za sve uzraste (specijalizirane radionice, seminari, filmska nastava u kinu i online itd.) te programi medijske pismenosti. Podupire se osnivanje novih kinoklubova i filmskih družina kojima Savez pomaže logistički, organizacijski i tehnički, kao i novih revija/festivala namijenjenih djeci i mladima. Unatoč dislociranom djelovanju u izvanrednim okolnostima (zbog oštećenja zgrade kina Tuškanac u potresu), kontinuirano se obnavlja tehnička i kadrovska baza Saveza čije članstvo u 62. godini njegova postojanja, na kraju prvog milenijskog kvartala, broji 39 udruga s područja audiovizualnih djelatnosti.

Klikom na “Prihvati sve kolačiće” pristajete na pohranjivanje kolačića na vaš uređaj radi poboljšanja navigacije web-mjesta, analize korištenja web-mjesta i pomoći u našim marketinškim naporima. Pročitajte Kolačići i druge tehnologije za praćenje za više informacija.

Postavke Odbij Prihvati