U krugu obitelji te velikog broja kolega i prijatelja, danas je na posljednji počinak ispraćen veliki hrvatski filmski redatelj i sveučilišni profesor, Branko Ivanda.
U nastavku prenosimo in memoriam Društva hrvatskih filmskih autora i producenata.
Kao što sve redateljske biografije oblikuju različite prilike – obiteljske, institucionalne, kulturološke, političke, intimne – tako ni životopis posljednjeg hrvatskog filmskog klasika Branka Ivande, od kojega se ovih dana opraštamo, nije bio tek jednosmjerna priča. Štoviše, kao izdanak umjetnički raskošnog obiteljskog stabla ukorijenjenog u Splitu, u kojem među ostalima svijetli ime maestra Ive Tijardovića, sudionik legendarnih kružoka (kritičarskih) “hičkokovaca” u zagrebačkoj kavani Corso 1960-ih, a potom i protagonist nastajuće autorske kinematografije te osujećeni kroničar Hrvatskoga proljeća, Ivanda je već u mladim danima bio predodređen za uzbudljivu životnu priču. Pridonio je tome i studij komparativne književnosti i filozofije koji ga je i uvukao u intelektualno-kritičarsku “ligu gentlemena” okupljenu oko Hrvoja Lisinskog, Vladimira Vukovića i Ante Peterlića, potom i studij režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, ali i neobična upornost, talent i specifičan senzibilitet. To su one gravitacijske sile koje su njegove produkcijski, tematski i žanrovski raznorodne filmove povezale u osebujan autorski opus, a njega – usprkos mnogim odbijenim projektima, povremenim pedagoškim intervalima, ali i obiteljskim nedaćama – zadržale u kinematografskoj praksi gotovo šest desetljeća.
Kao kritičar i filmofil “volio je Douglasa Sirka, a ‘ginuo’ za Billyja Wildera” te zdušno branio prezreni žanr melodrame, svjedočio je u svojim “ogledima iz nostalgije” njegov stari prijatelj i kolega Petar Krelja. Ivandin dugometražni prvijenac Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968) nagovijestio je, međutim, redatelja modernističkog obrata i u stilskom i u tematskom pogledu. Njegov rezignirani mladac Horvat, otjelovljen Radom Šerbedžijom u svojoj prvoj velikoj filmskoj ulozi, našao se u ironijski intoniranom, a ciklički i fragmentarno strukturiranom prikazu inicijacije zaljubljivog i pustolovnog mladića u nimalo uzbudljiv i obavezama ispunjen bračni svijet odraslih. Usporediv sa Slučajnim životom Ante Peterlića (1969), film se neskriveno (scenografskim intervencijama) referirao na znameniti Ljubavni slučaj korifeja “crnoga vala” Dušana Makavejeva, a sljedeći Ivandin redateljski pokušaj, ovaj put dokumentarni, doživio je sudbinu nekih crnovalovskih filmova: materijale o studentskim protestima 1971. godine, snimane sa Zoranom Tadićem te tri desetljeća kasnije oblikovane u cjelovečernji film Poezija i revolucija (2000), tada je zaplijenila i bunkerirala policija, što je odredilo budući smjer mladoga redatelja. Ivanda se okrenuo televiziji, koja je, začudo, u to rigidno i oskudno doba bila produkcijski izdašnija, permisivnija i otvorenija mladima od ove današnje. Ondje se neometano iskušavao u različitim žanrovima i tesao redateljski zanat na ekranizacijama raznorodnih književnih i scenarističkih predložaka, oplemenjujući u mnogočemu ograničen format TV drame/filma. Ambiciozniji kinofilmovi, s iznimkom Prijekog suda (1978) prema prozi Živka Jeličića, pričekat će sve do novoga milenija.
Svojevrsni je kuriozum s početka Ivandine TV-karijere njegovo redateljsko gostovanje u produkciji tadašnje Televizije Beograd, gdje je ekranizirao komornu dramu Danila Kiša Drveni sanduk Tomasa Vulfa (1974) s temom Holokausta, kojoj će se u raskošnijem kinematografskom formatu vratiti mnogo kasnije s filmom Lea i Darija(2011). U okvirima hrvatske televizije u to doba počinje nastajati niz cjelovečernjih ekranizacija književnih predložaka i originalnih scenarija u kojima se povijesne teme izmjenjuju sa suvremenima. Povijesni niz započinje kostimirana fantastična drama Noć poslije smrti (1974) prema noveli Nocturno Ksavera Šandora Đalskog, s izvrsnim ulogama Šerbedžije i Milene Dravić (deset godina poslije prebačena na 35 mm traku i pretvorena u kino-film). Nastavljaju ga, uz spomenuti Prijeki sud, adaptacija antimilitarističke drame Zec (1975) Miroslava Feldmana, Slučaj Martina Wagnera (1976) prema Matkovićevom dramskom predlošku, TV film i serija Bombaški proces (1977), preradbe Krležino komada U logoru (1984) i intimističke drame Komorni trio Slavka Batušića u Sestrama iz 1992), sve do novomilenijskog epa Konjanik (2004) prema Araličinoj proznoj interpretaciji suživota mletačke i turske vlasti na Balkanu 18. stoljeća i kostimirane TV novele Ponos Ratkajevih (2007). Tom nizu pripada i posljednji Ivandin kino-film Lea i Darija, po posvećenosti nezaštićenim i ranjivim ženskim likovima srodan njegovim filmovima suvremene tematike, kao što su Dugo putovanje u bijelo (1977) o traumi djevojčice (Sanja Vejnović) uslijed bračne krize roditelja, Pet mrtvih adresa (1985) o povratnici iz Njemačke (Božidarska Freit) koja se u potrazi za poslom u domovini suočava s mačističkim nasiljem i muškim šovinizmom, ili Ana i Nives(1980), dokumentarno-igrana posveta kolegicama-montažerkama, reprezentiranima fiktivnom ulogom Jagode Kaloper, koje se s jednakom diskriminacijom suočavaju u svome poslu.
Prelazeći iz teme u teme, iz žanra u žanr (u posljednjoj dionici karijere iz TV serije u seriju) Ivanda se nije prepuštao iskušenim formulama i najjednostavnijim rješenjima, već je naprotiv, pomno osmišljenim mizanscenama, preciznim izborom glumaca, snimatelja, scenografa i skladatelja, svakoj filmskoj pripovijesti pronalazio adekvatno i inovativno audiovizualno filmsko ruho, pazeći da ništa ne dovede u pitanje njegov humanistički angažman. Nije stoga čudno što ga znamenito kalifornijsko sveučilišta UCLA Ivandu sredinom 1980-ih angažira kao predavača, a generacijsko društvo “hičkokovaca” prikazuje kao distingviranog gentlemena i samozatajnog filantropa koji nesebično pomaže prijateljima u egzistencijalnim nevoljama. Takvim ga pamte i studenti i profesori Akademije dramske umjetnosti u ulozi profesora i dekana, ali i šira filmska zajednica koja se oprašta od posljednjeg kanoniziranog hrvatskog filmskog klasika.
