Svoju sam edukaciju i pravu ljubav s medijskom kulturom započela 2000. godine u Trakošćanu, na Drugoj školi medijske kulture. Na prvom sam stupnju slušala predavanja vrsnih poznavatelja o filmu i metodičkim pristupima nastavi filma. O tome su me podučavali Olgica Jambrec, Mato Kukuljica, Vjekoslav Majcen, Dario Marković, Krešimir Mikić, Ante Peterlić, Ivo Škrabalo, Stjepko Težak i Hrvoje Turković. Sljedeće sam godine edukaciju nastavila na drugom stupnju s istim predavačima i novim temama, svjesnija kako je medijska kultura potrebna u nastavnom procesu i kako se ja, kao profesorica, nikada neću odreći medija u svom predmetu. Spoznavala sam da medijska kultura srasta sa svakim dijelom nastavnoga sata hrvatskoga jezika, a potreban je i zaseban, cjeloviti sat medijske kulture. Željela sam i više: s djecom stvarati novo, promatrajući svijet oko sebe, senzibilizirati ih za stvarnost koja ih okružuje ili s njima proniknuti u svijet mašte kroz film. To nisam mogla bez daljnjeg usavršavanja i edukacije u Školi medijske kulture.

Krenula sam u Radionicu za dokumentarni film. Otvorili su se novi svjetovi.

Nakon edukacije u Medijskoj školi u Radionici za dokumentarni film, pod vodstvom Petra Krelje, u Osnovnoj školi Rudeš pokrenula sam 2002. godine filmsku družinu. Deset je sedmaša hrabro uzelo u ruke prvu kameru i nakon kraćih priprema snimili su prve kadrove dokumentarnog filma GUK.

Zanimao ih je život prijatelja i njegovoga brata koji boluju od dijabetesa. Uz puno truda uspjeli su snimiti mnogo kadrova. Problemi su nastali u montaži. Kako posložiti sve te kadrove? Bilo ih je puno. No kako djeca brzo sve svladaju, tri su noći bile dovoljne za montiranje, a potom i hrabra odluka da se film pošalje na 41. reviju hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži u Sesvete. Bili smo na svim projekcijama, no ne i na proglašenju nagrađenih filmova. Uspoređujući svoj film s drugim filmovima, činilo nam se da u filmu ima puno pogrešaka. Iznenađenju, sreći i ponosu nije bilo kraja kada su nam javili da smo osvojili drugu nagradu stručnog žirija. Bio je to poticaj za snimanje ostalih filmova.

Družini se, kao voditeljica, pridružila Katica Šarić, socijalna pedagoginja škole. Interes djece bio je sve veći. Uz osme smo razrede u filmsku radionicu uključile i šeste razrede koji su učili od svojih prijatelja, osmaša. Znanje se prenosilo s koljena na koljeno.

Naravno, potreba za osobnom edukacijom otvarala se poput Pandorine kutije. Što s montažom slike, igranim filmom, scenarijem, TV-reportažom, postprodukcijom zvuka, radijskom igrom, radijskom reportažom, kamerom, animiranim filmom?

Tako su se svake godine otvarala vrata neke nove radionice u Školi medijske kulture. Ponekad sam osjećala i strah (onaj stvaralački) jer nisam znala gotovo ništa o mogućnostima i pravilima snimanja, montaže, pisanju scenarija. No hrabro i znatiželjno ulazila sam u te svjetove jer sam imala pravo osjećati se učenicom. Upoznavala sam divne kolege koji su imali iste probleme kao i ja. Pomalo izolirani od svijeta koji nas okružuje, danima smo mogli razgovarati o temama koje su nam bliske i o kojima učimo u Školi medijske kulture. Stvarala su se nova prijateljstva.

Prošla sam gotovo sve radionice, osim Radionice za animirani film, za koju je bila zadužena kolegica Martina Brdarić. U tim su me radionicama podučavali divni voditelji i njihovi stručni suradnici, Petar Krelja, Zoran Tadić, Vedran Šamanović, Snježana Tribuson, Goran Tribuson, Dražen Ilinčić, Dubravka Premar, Vedrana Vrhovnik, Krešimir Mikić, Boris Poljak, Slaven Zečević, Damir Čučić, Višnja Biti i mnogi drugi. Neke sam radionice i ponovila. Učilo se od najboljih iz području filma i radijskog izražavanja.

Nažalost, kako život samo mijena jest, u toj su životnoj mijeni neki divni ljudi napustili ovaj svijet. Ostavili su svoje riječi u mojim bilješkama i ponos što sam imala čast učiti od njih.

Računam, 14 godina po 90 sati. Ukupno 1260 sati. Sve se prenosilo u rad školske filmske i radijske družine.

Rad školske filmske i radijske družine nije imao za cilj samo snimati filmove i radijske emisije za revije i smotre, nego učenje i vježbanje socijalnih vještina, međusobno druženje učenika, poticanje interesa za medije, osobito za dokumentarni film, razvijanje kritičkoga mišljenja te poticanje tolerancije među učenicima. Stvarajući svoje filmove i radijske emisije, bogatili su svoj emocionalan i intelektualan život.

Razvijali su sposobnosti promatranja, zapažanja, doživljavanja, logičkog i kritičkog mišljenja, pristupali temi u suodnosu s drugim umjetnostima, aktualizirali teme.

Zabranjenih tema nije bilo i nema ih. Družine su postale sastavni dio školskog preventivnog programa koji se provodi u svrhu organiziranog praćenja slobodnog vremena učenika i prevencije neprihvatljivog ponašanja koja je namijenjena svim učenicima, a naročito učenicima u riziku.

Dio se učenika usmjeravao i prema fotografskoj družini koju vodi Katica Šarić.

Kroz družine je tijekom proteklih godina stvaralo tristotinjak učenika naše škole.

Svake su godine učenici svojim radovima osvajali nagrade u filmskom ili radijskom stvaralaštvu na Državnim revijama filmskog i videostvaralaštva djece kao i na Državnoj reviji Lidrano, Malom DoKuArt-u, a neki su filmovi prikazani i na međunarodnim festivalima.

Zapaženi u svom stvaralaštvu, sudjelovali smo u brojnim projektima i često bili gosti televizijskih i radijskih emisija. Sedam godina sudjelujemo u projektu Dječje filmsko i videostvaralaštvo u funkciji javnoga zdravstva u Motovunu te na Dječjem filmskom kampu u Motovunu i Poreču. Pokrenule smo Banijsku filmsku radionicu.VodilesmoradioniceuMotovunu, Gvozdu, Vinkovcima, Vukovaru, PorečuiKraljevici.

Održala sam brojna predavanja na temu Medijska kultura u nastavi hrvatskogajezika. Predavala sam na 11. školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić u Metodičkoj radionici za učitelje medijske kulture. Nastala je knjiga Katice Šarić i Andreje Bartolović Ja sam u svom filmu. Naši su filmovi prikazivani diljem Hrvatske na brojnim predavanjima u sklopu predmeta Hrvatski jezik, gledali su ih studenti iz Amerike u sklopu projekta integracije, korišteni su u radionicama na našim fakultetima, a bili su dio brojnih udžbenika i priručnika.

Najveće je priznanje učenicima OŠ Rudeš, filmskoj družini, cijelom naselju Rudeš, Katici i meni, kao voditeljicama, sudjelovanje u organizaciji 48. revije filmskog i videostvaralaštva djece održanoj u Zagrebu od 23. do 26. rujna 2010. godine.

Te smo godine osnovale i udrugu Hodači po žici (udruga za promicanje multimedijalnog stvaralaštva u svrhu prevencije) i na taj način omogućile bivšim učenicima naše škole bavljenje medijima. Svega toga ne bi bilo da nismo u svoj rad ugradile brojne sate edukacije s četrnaest škola Medijske kulture. Kako naučeno treba ponavljati, krećem ususret 15. školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Obnovit ću i proširiti znanje na prvom stupnju kroz dva predavanja koja ću održati ovogodišnjim polaznicima te ponoviti sve o dokumentarnom filmu kod Damira Čučića.

Mirjana Jukić, prof.

Članovi filmske družine, pokretači filmskog stvaralaštva u OŠ Rudeš; Photo by Katica Šarić

Profesorica i savjetnica za hrvatski jezik Mirjana Jukić, urednica, autorica niza publikacija, predavačica na brojnim županijskim aktivima profesora hrvatskoga jezika, mentorica studentima hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu i na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, uspješna je, skupa s Katicom Šarić, socijalnom pedagoginjom, voditeljica Udruge Hodcači po žici.

Pripremio Duško Popović