english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)
Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Prolaznost kao sadašnjost

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Dum spiro spero (52 min, Factum, Hrvatska, 2016) Pere Kvesića najbanalnije bi se mogao okarakterizirati kao vlog, a najuzvišenije kao audiovizualna reflektivna proza zapravo je autorov pokušaj da sažme svoja razmišljanja prije nego li bez njih ostane. On to čini uzimajući kameru  i snimajući svoj dan kroz dugačke subjektivene kadrove, misleći da nam na taj način može ponuditi ulazak u svoju glavu.

Ne samo da smo stranci u njegovoj glavi i nakon samoga filma, već je neizbježno da na njegove misli ne reagiramo upravo tako. Naracija je izgovorena poput čitanog teksta, tek s promijenama u intonaciji ili boji glasa. Ona nije njegov tijek misli. Iako kamera prati njegove radnje, izravne misli su nezabilježene. Naracija je zbirka autorovih razmišljanja koja su očito rasla kroz cijeli život. On vrlo pronicljivo zapaža detalje svoje okoline, a takav pogled je okrenuo i prema samome sebi. Na trenutke nam se čini kao dnevnički zapis, katkad kao početak oporuke, kadšto kao igra filmskim medijem. Fabricirana naracija čak nije toliko napadna, ona je suptilna, ali je iznimno bitna pri retrospektivnom pogledu na film. Ona oplemenjuje film u autobiografskom smislu, jer daje težinu izgovorenim riječima. Autor je pažljivo izabrao niti za svoje tkanje i to je učinio dobro. Uspješno je zadržao sarkastičan i duhovit ton te oslikao atmosferu svoga doma.


Dum spiro spero

Snimkama stropa, autor daje filmu zaokruženu kompoziciju. Pokazjući nam strop, prenosi osjećaj konačnosti koji nosi u sebi. Nejasno je koliko će još puta vidjeti taj strop, koliko će još jutara to biti prva slika njegova buđenja. Kao protagonist, Pero Kvesić vrlo jasno daje do znanja da ga ne muči život poslije smrti, već da želi nastaviti živjeti, produktivno kao i do sada. Ne živi u strahu, završio je staru knjigu,  kupio je nove knjige, uči se novim vještinama - filmskom snimanju.

Koristi sliku na intiman način, ne zaboravlja na vrijednost zvuka, ne zamara se estetikom ukoliko ona nema izravno značenje u realnosti. Primjerice, duga zavojita cesta omeđena šumom dobila je svoje vrijeme u filmu, jer ima poseban značaj za autora, kao i stari pas bez sijedih dlaka. Kadrovi se pretaču kronološki i to je još jedan razlog zbog kojeg naracija uspjeva nadići svojstvo umjetnoga.

Ovo je njegov pokušaj da publici, javnosti prenese sebe i onda to isto sebstvo smjesti u prostor. To autoironično djelo ni na koji način ne evocira smrt i ono što ona nosi. Zaokruženom kompozicijom govori o prolaznosti, no ona je još uvijek sadašnjost, a nikako prošlost.

Kristina Vrdoljak

What we've got here is a failure to communicate
Emotivna logika linije
Tri, četiri, smrt!
Memento mori sa šećerom
Svakodnevicom protiv smrti
Sizif umire pjevajući
Vizualni kod prožet karakterom i osobnošću
Filmskog gosta nikad dosta
Zagrebački Boogie-Woogie
I smjer je podložan interpretaciji
Binarne opozicije jedne stvarnosti
Kužiš, stari moj?
Korijeni društva ili primitivna projekcija sadašnjosti?
A šta ako niste?
Ljubav na četiri kotača
Uvučeni i nasukani
Jeziva terapeutska bajka

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta