english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)
Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Memento mori sa šećerom

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Čovjek kao smrtno biće vječno pokušava ovladati nesavladivim. S druge strane Pero Kvesić postavlja se kao pojedinac koji gotovo spreman iščekuje svoj logički kraj. U svojem dokumentarnom filmu Dum spiro spero (52 min, Factum, Hrvatska, 2016) priča svoju priču o čekanju, gubitku i onome što će ostati iza njega.

Film znakovito započinje prikazom bijelog stropa, kao prizora postanka, jer u konačnici uvijek gledamo gore, od rođenja, do smrti. Kvesić ispušta duboko umirujući glas, uvodeći nas u intimni prostor svoga doma. U formi terapeutskog uratka koji opušta, film se razvija u dokumentarni esej naglašeno poetskog stila. Međutim, ugođaj komfora pri slušanju autorova glasa ne iščezava, već upotpunjuje manjkavosti filmske tehnike snimanja iz perspektive samog Kvesića koji nam svojom nemirnom rukom aludira da nešto nije u redu. Gotovo eksperimentalnim naglašavanjem auditivnog aspekta disanja njegovih pluća dvadesetpostotnoga kapaciteta, autor nam pobliže daje naslutiti o čemu je riječ, što se manifestira potvrdnim fokusiranjem na rendgensku sliku njegovih dotrajalih dišnih organa.


Dum spiro spero

Ulazeći u njegovu dnevnu rutinu, upoznajemo se s ukućanima među kojima je najznačaniji vjerni pas Babl, kojemu sat također otkucava. U liku Babla, Kvesić nalazi svoj glavni problem – koji će od njih dvojice prvi krepat. Upravo motiv akvarija i jedne ribice simbolički prikazuje situaciju u kojoj su se našla dva prijatelja – zarobljeni unutar četiri zida ili u sigurnosti automobila, dok su nekoć rutinske šetnje blagim usponom Dežmanovog prolaza postale nesavladive.  

Naizgled depresivan, Kvesić razbija turobnost situacije elementima humora kao oblika obrambenog mehanizma, uvodeći masku Dartha Vadera kao fiktivnog lika kojemu je maska od životne važnosti. Kvesić svoju masku nalazi u starom aparatu za kisik i bolesničkom krevetu svoje majke na kojoj čeka svoj trenutak na smrtnoj postelji.

A što ostaje poslije njega? Memorija prepunih polica knjiga, od povijesnih do znastveno-fantastičnih, koje u priči preuzimaju ulogu kao hrptovi njegove osobnosti. Ostaju knjige koje je napisao ili koje će tek napisati, jer to ga drži na životu. Ostavlja svoju obitelj koju tiho promatra dok spava, umorena bremenom svakodnevice.

Iako u svom stilu, s humorom, govori o mogućim pokušajima skraćivanja patnje, gdje se strah od hladnoće čini gorim od smrti gušenjem, Kvesić ne odustaje i mijenja se, a ponukan gubitkom prijatelja nastavlja s radom. U konačnici smrt je posve normalna pojava i s njom se treba pomiriti, kako kaže sam autor te nastavlja pušiti dvije kutije cigareta na dan i dodavati šećer u svoju kavu, svjestan vlastite smrtnosti. Možda se ovim završetkom jednom vrati na početak i ponovo ugleda strop.

Luka Čubrić

What we've got here is a failure to communicate
Emotivna logika linije
Tri, četiri, smrt!
Svakodnevicom protiv smrti
Prolaznost kao sadašnjost
Sizif umire pjevajući
Vizualni kod prožet karakterom i osobnošću
Filmskog gosta nikad dosta
Zagrebački Boogie-Woogie
I smjer je podložan interpretaciji
Binarne opozicije jedne stvarnosti
Kužiš, stari moj?
Korijeni društva ili primitivna projekcija sadašnjosti?
A šta ako niste?
Ljubav na četiri kotača
Uvučeni i nasukani
Jeziva terapeutska bajka

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta