english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)
Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Svakodnevicom protiv smrti

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Živi se uvijek iznova u novom trenutku, u novom kadru zarobljenom između dva kratka reza. Zastrašujuća je ta pomisao da ćemo umrijeti, da će se naše tijelo prepustiti tlu, a naša duša, za života izmučena traganjem za vlastitom svrhom postojanja i nadanjem u bolje sutra, u smrti će napokon biti oslobođena za života podcijenjene svakodnevice.

Dokumentarac Dum spiro spero (52 min, Factum, Hrvatska, 2016) redateljsko je scenaristički prvenac književnika Pere Kvesića, čija nas spisateljska naracija uvodi u intimnu priču o gubitku životne snage i u obiteljsko okruženje koje se zbog različitih načina nošenja s gubitkom razlijeva u nove kalupe u kojima kao da više nema mjesta za samoga autora. Knjige u čijim su redcima zarobljena sjećanja na neke mlađe dane. Kava i cigarete, bračni krevet razdijeljen zidom između dviju soba, žilet u toploj kadi, prijateljstvo s dlakavim mezimcem koje će ubrzo skončati posljednjom lopatom zemlje nabačenom na grob u stražnjem dvorištu. Noseći kameru u jednoj ruci, Kvesić pred našim očima isprepliće sve one sitnice koje tvore svakidašnjicu čovjeka čija pluća mogu kolabirati pod naletom teže prehlade.

Svaki je kadar personalizirano sjećanje, autorova interpretacija izvanjskoga, kroz koju se nazire potraga za pomirenošću nad onime što ostavlja za sobom. On se pomirio sa smrti, no za sve ono prije samog kraja još uvijek gaji neku nadu. Ironično je da snaga da se savlada smrt proizlazi upravo iz svakidašnjih sitnica, u kupovini novih knjiga i zapisivanju svježih sjećanja, u novim prijateljima koji zamjenjuju stare i u rješavanju zadataka koje smo svih ovih godina odlagali na stranu.

Dokumentarac je snimljen iz ruke umirućeg starca što ostavlja dojam nestabilnosti tijela i kraha jedne priče. Utisku raspadanja tijela i gubljenja životne snage uvelike doprinosi Kvesićevo (nasnimljeno) teško disanje uz samu kameru. Međutim, tmuran ambijent spretno je izbjegnut autorovom ironijom i samoironijom koja rezonira iskrenost, prijeko potrebnu da nas približi samom karakteru. Film, u konačnici, uspijeva nadahnuti jednostavnošću pripovijedanja o temi o kojoj je sve, samo ne jednostavno, pričati. Dum spiro spero preispituje naše osjećaje o vlastitoj smrtnosti i poziva nas da preobrazimo agoniju smrtnosti u pomirenje sa samim životom i onime što slijedi nakon njega.

Matej Beluhan

What we've got here is a failure to communicate
Emotivna logika linije
Tri, četiri, smrt!
Memento mori sa šećerom
Prolaznost kao sadašnjost
Sizif umire pjevajući
Vizualni kod prožet karakterom i osobnošću
Filmskog gosta nikad dosta
Zagrebački Boogie-Woogie
I smjer je podložan interpretaciji
Binarne opozicije jedne stvarnosti
Kužiš, stari moj?
Korijeni društva ili primitivna projekcija sadašnjosti?
A šta ako niste?
Ljubav na četiri kotača
Uvučeni i nasukani
Jeziva terapeutska bajka

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta