english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

25. DANI HRVATSKOG FILMA
(Zagreb, 21 - 24. travnja 2016.)
Radionica filmske kritike DHF, mentorica Višnja Vukašinović

Sizif umire pjevajući

Dum spiro spero, Pero Kvesić, 2016.

Neiscrpna ideja o tome na koji način živjeti pa i na koji umrijeti provlači se i mijenja kroz čitavo čovječanstvo. Danas, kada se svrha života pokušava pročitati i naučiti u mnoštvu self-help priručnika, Pero Kvesić posjeduje svoju, reprezentativnu misao o postojanju. Ne razbijajući glavu o onostranom što po nekima dolazi nakon smrti, on je vrlo zadovoljan onime što mu je opipljivo i dano. Čini se da se pronašao u ateističkom egzistencijalizmu, predstavljajući nam se kao Sizif koji gura stijenu na vrh planine i pritom uživa.

Kvesić je redatelj, snimatelj i scenarist svojega srednjometražnog dokumentarnog  prvenca Dum spiro spero (dok dišem, nadam se) (52 min, Factum, Hrvatska, 2016), a u filmu se pojavljuje kao narator koji pripovijeda svoju životnu priču oblikovanu u autobiografski isječak s naglaskom na književno plodnu i zadovoljno proživljenu prošlost (kamera otkriva mnoštvo knjiga koje se nalaze u svakom kutku doma koji on naziva „literarni laboratorij“), neizbježnu blisku budućnost u obliku smrti, a između toga, dok iščekuje neminovno, „diše i nada se.“

On je narator-promatrač, priča je ispričana jedino iz njegove perspektive i gledatelji redom upoznaju članove obitelji onako kako to bilježi slobodna, rukom nošena kamera koja njihova lica ne prikazuje jasno, a nema ni dijaloga između pripovjedača-filmaša  i njih pa se doima da ih promatra i opisuje nevidljiva individua. Jedino biće s kojim je u potpunosti povezan, i s kojim se katkad poistovjećuje, njegov je ostarjeli pas Babl koji vjerojatno neće dugo poživjeti. Prijelomni trenutak filma zbiva se kada narator gledateljima priznaje da će i njega uskoro sustići smrt, međutim ne od starosti, već od neizlječive bolesti pluća. Takvo priznanje potvrđuje otežano disanje koje se pojavljuje od početka priče i gledateljima signalizira crveno svjetlo. Njegova trenutna životna usporenost zbog nemogućnosti pravilnoga disanja istovjetna je i s ritmom filma, čime nastoji postići uvjerljivo prezentiranje sadašnjosti. Neminovno stanje dovodi ga do promišljanja o samoubojstvu i do pokušaja pronalaska idealnog načina smrti. No, sve s dozom dostojanstva i duhovitosti, na što domišljato ukazuje kadar kišnoga dana kojemu kontrastiraju vodeni balončići u zraku. Umetanje vlastita glasa izrazito je književnoumjetnički, s naznakama poetskog diskursa prožetoga humorom, što je zanimljivo promatrati zbog aspekta same idejne okosnice filma. Simbolično odabrana prstenasta naracija asocijacija je na prolaznost života i rusoovski povratak prirodi pa se tako početak i završetak filma ponavljaju, odnosno, prikazuje se sobni strop, što eksplicitno označuje vedar pogled na životnu realnost.

Dum spiro spero progovara o ozbiljnim temama smrti, samoubojstva i životnih borbi, no to čini na jedan sebi svojstven, duhovit način pa filmska priča dobiva posve novu dimenziju. Ne poigravajući se gledateljevim emocijama, potiče ih na bistro sagledavanje prolaznosti i shvaćanje da čovjek ipak umire samo jedanput, ali zato mnogo puta živi. On je, dakle, Sizif koji umire pjevajući.

Andrea Borović

What we've got here is a failure to communicate
Emotivna logika linije
Tri, četiri, smrt!
Memento mori sa šećerom
Svakodnevicom protiv smrti
Prolaznost kao sadašnjost
Vizualni kod prožet karakterom i osobnošću
Filmskog gosta nikad dosta
Zagrebački Boogie-Woogie
I smjer je podložan interpretaciji
Binarne opozicije jedne stvarnosti
Kužiš, stari moj?
Korijeni društva ili primitivna projekcija sadašnjosti?
A šta ako niste?
Ljubav na četiri kotača
Uvučeni i nasukani
Jeziva terapeutska bajka

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta