Zapis

60 sekundi opstaje!
Ta činjenica, u općem ozračju straha pred nestajanjem, najvažniji je zaključak nakon nove, treće po redu, revije jednominutnog filma.

Dakle, 60 sekundi hrvatskog filma ima šanse postati tradicijom.
Uz neupitnu i latentno prema 60 sekundi sumnjičavu Požegu, i ta se priredba pokazuje potrebnom u borbi za opstanak.
I to ne samo opstanak kratke i alternativne forme filmskog izričaja nego i opstanak amaterizma kao takva, kao čvrsta temelja neke kinematografije.

Dok se nedavno pokrenuta akcija Daj mi kino! ozbiljno prihvatila spašavanja kina Europa / Balkan, u kontekstu očuvanja repertoarnoga prikazivalaštva, teško se možemo nadati da će slične manifestacije volje u ovom trenutku biti izvedive u slučaju, čini se, prerano prežaljena MM-centra.
Stoga je i svaka priredba poput 60 sekundi hrvatskog filma malena lokalna dobivena bitka u globalnom, neravnopravnom ratu protiv velikih i tek besprizornim tržištem vođenih silnica ’kulturne moći’.

Novi život, Luka Maroti

Tek koji dan prije projekcije Milan Bukovac bio je prilično razočaran sveukupnim okolnostima prije održavanja 3. revije jednominutnog filma. Nakon dvije uspješne godine u MM-centru priredba se prvi put trebala održati na Tuškancu.
Zapravo, bilo je, ima li to više smisla, ili ne!?
Jednako je upitnim Bukovac smatrao i održavanje redovitoga prvenstva Autorskog studija, koje se tradicionalno održava u prosincu.

No, srećom, skepsa se pokazala tek njegovom malom paranojom!
Jer, treći put održana priredba ima svoje poslovične poklonike, ali i publiku.
Priređivači su 60 sekundi hrvatskog filma bili već spomenuti Autorski studio Fotografija, film, video, Foto-kinosavez grada Zagreba te domaćin događanja, Hrvatski filmski savez, koji je festivalu prvi put otvorio dvoranu Filmskih programa Kina Tuškanac.

Ove je godine na adresu organizatora stiglo 49 radova. Od njih, tri nisu zadovoljavala osnovne tehničke standarde, tako da ih je prikazano ukupno 46. Dakle, u odnosu na protekle godine količina je bila nešto manja.
No, za razliku od sumnjičava Bukovca — dapače i nekih članova ocjenjivačkog suda — meni se program nije učinio ništa manje vrijednim no obično.

Gladiradijator, Saša Zec

Naime, stavljajući priredbu u kontekst opstanka smotri filmskog amaterizma i stvaralačkog entuzijazma, osnovna je svrha održavanja priredbe — ispunjena.
Osim uvijek prisutnih filmskih i videoštosova za jednokratnu uporabu, bilo je i dosta profesionalno izvedenih radova.
Prilozima najbrojniji, i ove su godine bili neumorni Zaprešićani. Iako će iole upućeni filmski recipijent u njih ustvrditi nedostatak ponekad i osnovnih sredstava filmskog izričaja, oni su ipak šarmirali humorom.

Dijalog, Zoran Pisačić

’Semideponentna skupina’ — Babić, Hrenović, Lajoš, Mušinović i Šarić — zasigurno neće ući u antologije, pa ni ove smotre, ali mi se čini nepravednim zaobići ih u ovom prikazu.
Njihov je humor, istinabog, ponekad na rubu pubertetskog ekscesa, ali se u većini slučajeva mladim srednjoškolcima mora priznati sposobnost nasmijavanja publike.
Na kraju, priznat ćete, to i nije baš tako jednostavno!
Primjerice, namjerni diletantizam, obično predstavljen u jednom kadru i uz statičnu kameru, nadograđuje se ’dadaizmom’ u nešto složenijoj zafrkanciji pod ironijskim naslovom Istinita priča. U tekstovnom dijelu filma, tako, čak i nespretni tipfeler poprima ulogu žovijalna poigravanja s umjetničkom formom. Ako je i nesvjestan, tim uspjelije dodatno nasmijava gledatelja!
Uz tek poneki rad iz Splita, Zadra te Slavonskog Broda — gotovo su potpuno izostali radovi iz preostatka Hrvatske. Bilo bi doista šteta kada bi se u protekle dvije godine doista nacionalna priredba pretvorila u lokalnu!
I ne samo kvantitetom filmova, dakle, prednjačili su Zaprešićani i Zagrepčani.

Organizator, Autorski studio, podastro je i ove godine nekoliko zanimljivih i vrijednih ostvarenja.
Tomislava Vereš ponudila nam je sjetno ozračje u svojim radovima pod naslovom Jardin i Jardin II. Prvi rad bilježi u jednome kadru dvoje starih ljudi kako dolaze obraditi svoj vrt. Sjetna francuska glazba u pozadini asocira na nostalgiju i čežnju za proteklim vremenima. Prepoznatljiv autorski rukopis susrećemo i drugospomenutom radu. Kišni dan, magarac i ljudi, te stari fićo u garaži, uz konačno vraćanje kamere s ovu stranu kišom zamagljenog prozora — nenametljivo zaokružuju autoričinu sjetnu, metafizičku filmsku cjelinu. Ti ’traktati o prolaznosti’ nadovezuju se na inicijalni film autoričine poetike, Susjed (2002), koji je bio pobjednikom prve revije jednominutnoga filma.

Također, film Poreč, Trg Frana Supila odaje autora prepoznaljiva filmskog rukopisa. Milan Bukovac ponudio je rad koji najviše sliči klasičnom filmskom dokumentu, no uz osebujan dodir melankolije, navlastite baš tome autoru.
Tu je i found-footage, pod naslovom 25fpm (25 pokreta u minuti), Irene Škorić. Autorica iz Kinokluba Zagreb razvija se nakon uobičajenih videodosjetki ka svjesnom eksperimentu ispitivanja smisla sama filmskog zapisa.

Zapaženi su bili i radovi koji se bave morem. Svjetlucanje morske vode, uz prirodne zvukove u pozadini, boji jednostavni i uspjeli rad Sounds of the Sea Zadranina Emila Fagionija. S druge strane, doajen umjetničke fotografije u nas, Velizar Vesović, ponudio nam je već toliko puta viđenu, ali i audio-vizualno zavodljivu igru boja, vode i zvuka u filmu Iluminacije. Osim te posvete Bobu Marleyu, bilježimo i počast skupini Clash, u soundtracku eponimnog uratka skupine Otompotom, I Fought the Law.

Tu smo, dakle, ponovno! Prošle godine najugodnije iznenađenje revije, te apsolutni pobjednik, Otompotom postao je njezinom kvalitativnom konstantom. Uz već spomenut rad, još su dva njihova filma bila u samu vrhu ovogodišnih 60 sekundi.

Film 127 svojevrsna je povijest slikarstva u jednoj minuti. U svakoj sličici filma izmjenjuju se remek-djela iz povijesti prve umjetnosti prema periodičkoj klasifikaciji. Ona je prebačena u medij sedme umjetnosti, odnosno filma.
Dakle, one to seven. Glas naratora objašnjava nam, racionalizira eksperiment.

Dojam što ga ovih 60 sekundi ostavlja jest sazrela autorska poetika na rubu epike.
posve je pak drukčijega postava, no i prepoznatljive kvalitete, film 24 sata pod balkonom — ovogodišnji pobjednik.
Nastavak prošlogodišnjih favorita publike i žirija, On line Kisses i Štrikeraj, te pobjednika Kvačovjeka, svjesno je iskonstruirana humorna priča o kvačicama.

Sound of the sea, Emil Fagioni

Morat ćete priznati da je malokad netko uspio snimiti tako uspio i iščekivan film u nastavcima o kvačicama za veš! Iz svojevrsnog montipajtonovskog ekscesa, Otompotom stvorili su osebujni zaštitni brand. Ovaj put pale kvačice na tlu čekaju da ih neko pokupi i dade im novi život na nekoj žici. 24 sata pod balkonom učinjeni su napetim trilerom koji potražuje i nove nastavke! Otompotom — koji čine Ivan Klepac, Slave Lukarov i Monika Gajić — pametno je, ali i duhovito osmišljen projekt, ne samo za odabrane medijske freakove nego i za najširu publiku.
Prošlogodišnji trećenagrađeni, Saša Zec, pokušao je sličnim receptom steći naklonost publike. No njegov Flof 2 pokazao je tek istrošenost samozadane forme. Uspjeliji mu je, no ne i posve dorađen, bio drugi uradak — Gladiradijator. Vrhunski nacrtan film imenom u potpunosti ’pokriva’ sadržaj. Naime, jedino što se u njemu zbiva jest gladijator koji gladi radijator!
Treću je nagradu ocjenjivačkog suda ponio zanimljiv zvučni i vizualni eksperiment Dijalog, trojca Autorskog studija: Pisačića, Vugrinca i Bunčića.

Pokus sa zaustavljenim i ponovljenim zvukom, isprekidanim i opetovanim pokretom, zapravo nam daje minijaturu o svađi i pomirenju među zaljubljenima.
Konačno, prema autoru ovoga osvrta, najbolji film revije ostao je tek s drugom nagradom.
Novi život Luke Marotija, bogomdanom srećom, uhvaćeni je đavolski trenutak.
Nakon što putem posebne svojstvene ženske nošnje locira radnju na otok Susak, film nas uvodi u strastveni ples dviju zmija. Popraćen dramatičnom glazbom Emilija Kutleše, to se strastveno (i strašno) zmijsko vođenje ljubavi pretvara u pravi crescendo, u kojem se stresamo ili nas oblijeva hladni, zmijski znoj!
Naime, na samu kraju filma kamera se uz zvučni vhunac i osebujni zmijski orgazam penje i prikazuje poprište zbivanja, a to su kameni spomenici na groblju!
Tako pronađena igra erosa i thanatosa rijetko je doslovno uhvaćena i ostvarena metafora. Stoga je i Novi život ipak jedini rad na smotri koji bismo mogli nazvati antologijskim.
Bi li se njegov naslov mogao prenijeti i u kontekst budućnosti cijele smotre?

Ima li 60 sekundi hrvatskog filma neki ’novi život’?
Ako je i bilo sumnji prije 3. revije, za mene one više ne postoje.
Iako je možda ovo tek moja subjektivna želja njezina opstanka, mislim da ima dovoljno ljudske kritične mase koja može prevaliti teret na pozitivnu stranu.
Jasno, uz bolju medijsku propagandu, kakvu imaju primjerice svi ostali — od Zagreb film festivala, festivala eksperimenta i videa 25 fps, One take festivala, do, naposljetku, smotre istoga formalnog uzusa, požeške Revije jednominutnog filma — i 60 sekundi hrvatskog filma imaju šansu opstati.

Već i zbog toga, s nestrpljenjem očekujem četvrto izdanje iduće godine!