Zapis

Program eksperimentalnoga filma i videa, osmišljen za Barutanu u Osijeku (16. listopada do 10. studenoga) organizirala je udruga M-art kao jednomjesečni program prikazivanja široka raspona produkcije eksperimentalnog filma i videa hrvatskih i međunarodnih autora, obuhvativši najnoviju produkciju, kao i povijesna djela eksperimentalnofilmske i videoumjetnosti. Namjera je programa bila informirati publiku o ostvarenjima inovativna promišljanja filmskog i videomedija, u sagledavanju i usporedbi različitih autorskih pristupa i estetika, te stoga žarište nije bilo na određenom tematskom ili problemskom jedinstvu, već je proizašlo iz namjere prikazivanja što raznovrsnijega opsega eksperimentiranja u filmskom i videomediju. Svojevrstan pilot-program bio je namijenjen najširoj lokalnoj publici te je, uz jednomjesečno trajanje kratkih programa projekcija filmova / videa, bio popraćen predavanjima, razgovorima publike s pozvanim autorima te izložbom, a nastoji se razviti u cjelogodišnji program. Ta programska inicijativa nastoji odgovoriti na nepostojanje institucionalnog ili izvaninstitucionalnog kulturnog pogona u gradu Osijeku, koji bi omogućavao prikazivanje djela eksperimentalnofilmske i videoumjetnosti te revitalizirati povijesni lokalitet kao dio zapostavljena i neiskorištena javnoga prostora s potencijalom mogućega središta lokalne kulturne scene, koji se s tim programom privremeno aktivirao i postao mjestom okupljanja.

Program je počeo predstavljanjem projekta Antiekonomija života, u kojem su prikazani dokumentarni filmovi internacionalne skupine filmskih autora Cinema Suitcase (Mieke Bal, Zen Marie, Thomas Sykora, Gary Ward, Michelle Williams), koji dolazeći iz raznih područja vizualnih umjetnosti istražuju samonaraciju protagonista usredotočujući se na intimnosti s karakterom, prije nego na konstrukciju priče oko njihovih života, čime taj pristup naglašava performativnu kvalitetu stvaranja filma kao kolektivnog procesa. Produkciju kolektiva Cinema Suitcase vodi teoretičarka Mieke Bal te je kustos projekta Antiekonomija života, Marko Stamenković iz beogradskog centra O3ONE, uz moderiranje razgovora s temom političkog djelovanja u formi dokumentarizma, u obliku izložbe predstavio i četverokanalnu videoinstalaciju Mieke Bal Nothing is Missing, koja prati narative ’nevidljivih’ subjekata, majki koje na najemotivniji način proživljavaju gubitak kćeri i sinova u migracijama.

Osječka Barutana

Potom, prikazan je dokumentarac Colony, priča o izgubljenom sustavu produkcije, o kolonizaciji i hijerarhiji te o političkom okruženju individualnoga rada, u kojem je život pojedinca izmiješan s globalnom korporativnom vizijom, otvarajući pitanja o neokolonijalizmu. Mille et un jours i Access Denied istražuju pak utjecaje aktualnih represivnih politika migracije na živote pojedinaca koji su im podvrgnuti. Dok je Mille et un jours eksperimentalni narativ koji prati četiri generacije tunizijskih imigranata u Francuskoj, Access Denied dovodi u pitanje načine na koje takva politička klima uvjetuje mogućnost umjetničkog stvaralaštva i kulturne prakse, ali i pitanje definiranja nacionalnog i kulturnog identiteta. Antiekonomija — nestajanje sigurnosti i stabilnosti, poljuljani izgledi života i ’iskorijenjenost’, tema su projekta kojem je svrha razotkriti razine na kojima život u često prisilno izmijenjenim i nametnutim okolnostima postaje ’ne-organiziran’, a koncept antiekonomije naglašava tijesnu povezanost različitih društvenih domena u kojima ekonomija života utječe na javni prostor, osobne živote i osobnu dobrobit. Dokumentarni filmovi Mieke Bal i Cinema Suitcasea ne optužuju izrijekom, a nisu ni doslovne preslike teorijskoga djelovanja. Zapravo su školski primjer za mogućnost suptilna političkog djelovanja putem uporabe dokumentarnoga žanra, kako su istaknuli sudionici projekta Antiekonomija života Nikica Klobočar i Gordan Karabogdan.

Barutana iznutra

Nakon što je u tri dana predstavljanja filmova nizozemskoga filmskog kolektiva Cinema Suitcase program posjetilo stotinjak gledatelja, dvodnevna je projekcija izabranih filmova iz programa drugog 25 fps, internacionalnoga festivala eksperimentalnog filma i videa, ispunila također do posljednjega mjesta gledalište u Barutani. Samo mjesec nakon rujanskoga održavanja festivala u Zagrebu, osječka je publika u dvjema jednosatnim projekcijama dobila uvid u različita eksperimentalnofilmska ostvarenja, koja su pak samo malen dio festivalskoga programa koji je ove godine zabilježio rekordan broj prijavljenih radova. Iznimno uspješan festival publici su predstavile Mirna Belina i Marina Kožul. Iz bogata festivalskog programa, koji su činili natjecateljski dio, retrospektive te posebni programi, u Barutani su prikazani natjecateljski filmovi iz nekoliko tematskih programa, autora iz Njemačke, Velike Britanije, Brazila, Belgije, Austrije, Francuske, Novog Zelanda i Hrvatske, među kojima su i četiri nagrađena djela, a u ukupnoj je selekciji u pet tematskih cjelina na festivalu bilo prikazano četrdeset sedam filmova, od kojih je u Osijeku prikazano petnaest. Svojevrsni hitovi festivala, poput filma You are 10 Years Old mladoga Paula Leytona, koji je kao član žirija nagradio Peter Tscherkassky ili I’m (not) Van Gogh Davida Russoa, kojem je nagradu dodijelila Diana Nenadić, potom Sea Change Rosie Pedlow i Joea Kinga, koji su zavrijedili jedno od posebnih priznanja žirija, samo su neka od najboljih ostvarenja koja su zaintrigirala filmofilsku publiku u Barutani.
Iduća poslastica za osječke filmofile bilo je predstavljanje pulskog internacionalnog minifestivala-izložbe CinemaniaŠcš s izborom filmskih i videodjela s ovog off-programa Pulskoga festivala kustosice Branke Benčić, pokrenuta 2002, koji je omogućio lokalnoj pulskoj sredini, kao i Festivalu, kreativan iskorak prema promišljanju suvremene vizualne kulture te je u pet godina sudjelovalo šezdesetak internacionalnih i domaćih autora, a prikazano je osamdesetak radova i projekata.

»CinemaniaŠcš je produkt društva meta-medija, koje reciklira postojeće medijske slike, i u kojem pojedino djelo funkcionira kao istraživački laboratorij u kojem se materijal sintetizira, analizira i kritički ispituje, dio je cut&paste kulture, koja je naslijedila avangardne tehnike montaže i kolaža, te dodala tehnike sempliranja i digitalne manipulacije. Tematizirajući na razne načine koncept vizualnih medija i pokretnih slika, problematizira odnose prema filmu, prema pojedinim filmovima, situacijama, prema žanrovima, filmskom mediju, filmskom jeziku i izražajnim sredstvima filma, tematizira prostorno-vremenske koncepte i odnose prema društvu i popularnoj kulturi, načine gledanja i prezentacije«, kako objašnjava koncepciju projekta Branka Benčić. Prikazana su djela međunarodnih umjetnika, no i jednako zanimljivih domaćih autora — Nicole Hewitt, Davora Mezaka i Mladena Burića. Zanimljiv je bio animacijski eksperiment J. Tobiasa Andersona (Švedska), koji prerađuje sekvence Hitchockova filma Sjever-sjeverozapad, potom video bez zvuka The Shoot Camerona Gainera (SAD), koji u neprekidnu stvaranju i uništavanju teksta i crteža oponaša proces kojim filmska slika postaje pokretna, ili film Stevena Eastwooda (Velika Britanija), koji u vlastitoj naraciji inventivno istražuje odnos filma i videa. Kao što ističe i kustosica projekta, danas je prostor između vizualnih umjetnosti i tradicionalne kinematografije toliko zasićen crossoverima, hibridnim žanrovima, da je nemoguće razabirati jasne granice, a upravo prikazani filmovi na različite načine istražuju beskrajne mogućnosti filmskog i videomedija.

Sva su djela u programu eksperimentalnoga filma i videa u Barutani u Osijeku premijerno prikazana, no jedna je osječka premijera osobito razveselila publiku, posebice ako je suditi po do kraja ispunjenu gledalištu i pljesku kojim je publika nagradila film i autora, Antonija G. Lauera a.k.a. Tomislava Gotovca. Prikazan je Lauerov eksperimentalni film Dead Man Walking iz 2002, izvorno snimljen u raznim filmskim formatima. Taj filmski ready-made sastavljen je od isječaka autorovih, tuđih i arhivskih dokumentarnih filmova te je jedna od mogućih autobiografija autora — provokativni kolaž njegovih avangardnih umjetničkih akcija iz 1960/70-ih godina i osobnih (ob)računa s političkim ideologijama dvadesetoga stoljeća te kulturnim establišmentom — ujedno autentičan, asocijativno izložen prikaz povijesnoga razdoblja, ali i vrlo personalan, osobno razotkrivajući film. U asocijativnoj montaži filma šokovi su spoja nespojivih i kontrasnih kadrova i scena iz različitih vrsta filmova, poput Lauerovih eksperimentalnih filmova Smrt (1962, prvi Lauerov eksperimentalni film), Ella (1966), NO. 1 (1972) i konceptualističkoga pornofilma Slani kikiriki (1970), zatim kontroverznoga, političkog art-filma Plastični Isus Lazara Stojanovića (1971), u kojem je Gotovac igrao glavnu ulogu te iz kojeg su rabljeni i brojni arhivski snimci, kao i iz klasičnog američkog i sovjetskog igranog filma. Prema teoretičaru filma Hrvoju Turkoviću riječ je o iznimno važnu djelu, u kojem se izvrsno »rekonstruira i osjeti prilično naivna revolucionarno-provokativna atmosfera iz desetljeća modernističkog i političkog liberalizma u bivšoj Jugoslaviji, desetljeća što je zaključeno studentskim buntom i naknadnim njegovim odjecima«. Kako ističe i Turković, u filmu se »razotkriva gotovo djetinja fascinacija seksom i politikom povezana s dječji provokativnim ekshibicionizmom, nastojanjem da se šokira. A sve je to dano metodom ’montaže atrakcija’ sovjetskog revolucionarnog filma (Vertova) i godardovskog politički provokativnog kolaža, ali i glazbeno reinterpretirano kao izrazito sentimentalno životno podsjećanje.« Kao uvod u projekciju Lauer je u kratku izlaganju o strukturi filma izložio svoju poznatu umjetničku poetiku, umjetnički postupak kojim već polovicu stoljeća, od svojih prvih performansa iz 1954. i prvih filmova s početka 1960-ih godina, povezuje film, umjetnost i vlastiti život u umjetnička djela.

Antonio G. Lauer i Ivan Faktor

Idući premijerni program bila je ne samo mala retrospektiva videoradova Ivana Ladislava Galete, s radovima u izboru sama autora, nego je to ujedno bilo prvi put da su u Osijeku uopće prikazani radovi istaknutoga hrvatskog konceptualnog, filmskog i videoumjetnika čiji opus uz filmove i videodjela obuhvaća objekte-instalacije, fotografije-instalacije, prezentacije proširenoga filma, video i televizijska djela, tekstove, zvučne instalacije, ambijentalne intervencije, ekološke akcije. Poznata su Galetina predstavljanja njegova rada u obliku predavačkih performansa u galerijama i muzejima, što je praksa koju je započeo 1979. te je i u Barutani Galeta na zanimljiv način prezentirao svoja videodjela, krećući se ispred i iza projekcije, odnosno ulazeći u sam prostor radova. Djela su mu izvedena s izrazito preciznom perceptivnom intrigantnošću, no istodobno često indiciraju stanovitu metafizičku upitnost, budući da autor nalazi i traži inspiraciju u ezoterijskim izvorima, te i njegovi predavački performansi ukazuju na skrivenu metafizičku logiku iz koje proizlaze pojedini prezentirani radovi. Prikazana su djela od čuvenoga TV ping-ponga (1975/8) i amsterdamskih radova s kraja sedamdesetih u kojima njegov istraživačko-eksperimentalni pristup pronalazi situacije koje iznenađuju standardnu percepciju svijeta, odnosno tematizira medijsku percepciju i doživljajne temelje medijskoga prikazivanja svijeta, do recentnoga djela Vatra (2006), koje se svrstava u Galetina ostvarenja izrazito ekološko-umjetničke orijentacije, kojom se bavi od sredine devedesetih, posebice u poznatom projektu ENDart.

Jedan od najizvrsnijih progama, koji je uistinu bilo šteta propustiti, uslijedio je izvrsno osmišljenim izborom radova velikog američkog autora eksperimentalnog filma Stana Brakhagea (1933-2003). Jedinstvenu priliku vidjeti Brakhageove radove iskoristila je tek nekolicina Osječana, no Ivan Paić, voditelj i urednik programa Multimedijalnog centra (MMC) u Studentskom centru u Zagrebu te izbornik brojnih predstavljanja hrvatskog eksperimentalnog filma i videa u svjetskim umjetničkim centrima, poput primjerice njujorškog Milleniuma, održao je iznimno kvalitetno predavanje o Brakhageovu radu, prikazavši svoj izbor iz autorova opusa, kao i inserte djela hrvatskih autora (Tomislava Gotovca, Ivana Martinca, Ivana Ladislava Galete i Ivana Faktora), čime je stvorio širi komparativni kontekst hrvatske i svjetske produkcije eksperimentalnog filma i videa.

Paić je naslovio svoju selekciju Brakhageovih filmova Metafora vizije — program filmova i videa za lijevu ruku, te ju je predstavio kao Hommage apstraktnom ekspresionizmu i ritmovima Johna Coltranea, izloživši u predavanju poveznice triju srodnih umjetničkih poetika u filmu, slikarstvu i glazbi. »Što više sam bio, gotovo prisilno, ’uvjeravan’ u raznolike dimenzije estetike zvuka, toliko sam manje osjećao potrebu da ih stavim u običnu, kulisno-prateću funkciju vizualnih radova koje sam snimao. Moja orijentiranost prema nijemoj kreativnoj filozofiji proizlazila je iz fascinacijske snimateljske estetike i moj montažni redoslijed kao da je podržavao ideju o nekom čudnovatom, nadasve fiziološkom položaju, položaju između percepcijske vidljivosti i slušnosti umjetničkih filmova koje sam snimao«, zapisao je o svojoj poetici Brakhage. Izbor filmova prikazanih u Barutani obuhvatio je Brakhageova djela nastala od pedesetih do devedesetih godina, a bio je to neprocjenjiv doživljaj crno-bijelih i filmova u boji bez zvuka — poetskih, apstraktnih filmova odgledanih u potpunoj tišini. Gotovo svi prikazani Brakhageovi filmovi nastali su bez uporabe kamere, različitim intervencijama na filmskoj traci, čiji je rezultat inspirativno, lirično iskustvo filma zasnovano na samoj svjetlosti, ritmovima i tišini integriranoj u film. Drugi dio Paićeva izbora filmskih i videodjela za Barutanu, također pod naslovom Metafora vizije — program filmova i videa za lijevu ruku, uslijedio je prikazivanjem izbora iz recentne produkcije američkih eksperimentatora u videomediju. Program Suvremeni američki video prikazao je radove petero američkih autora i autorica, pokazujući različite tendencije unutar ’tradicijskih’ zadaća ’vječno mladog’ eksperimentalnog medija, kao što su nove inovacije i nova proširenja nenarativnog, likovnog i zvučnog jezika u pokretnoj slici, te analitičko medijsko istraživanje, kao i istovremena intencija angažmana na socijalnoj, osobnoj i kreativnoj razini. Bila je to dobra prilika za još jedno sagledavanje i usporedbu hrvatske recentne produkcije eksperimentalnog videa u kontekstu produkcije međunarodnih autora — usporedbu koja postaje sve izoštrenijom, a uspjesi u produkciji sve ravnopravniji, kako se posvemašnjom dostupnošću digitalne tehnologije uvjeti produkcije olakšavaju. Izbor suvremenog američkog videa u kojem su prikazana djela Shelly Silver, Grega Biermanna, Matta McCormicka, Jesse Bellon i Elisabeth Subrin, pokazao je videoradove ujednačene kakvoće produkcije i različitih problemskih uporišta. Tako Biermannov Cinema Study i The Waters of Casablanca digitalno manipulira i semplira found-footage materijalom iz povijesti kinematografije, višestruko nagrađivan portlandski filmaš i redatelj McCormick (Going to the Ocean i Sincerely, Joe P. Bear), kao i Shelly Silver (What I am looking for) rade filmove koji zamućuju granice između dokumentarnog i eksperimentalnog, a Bellon (Infra Study) u digitalnom mediju eksperimentira s nasljeđem avangardnog, modernističkog eksperimentalnog filma, dok je iz djela također često nagrađivane autorice Elisabeth Subrin prikazan glazbeni videospot Well, Well, Well retroestetike, koji je režirala za njujoršku feminističku skupinu eksperimentatorica u elektronskoj glazbi zvanom Le Tigre, zaokružujući zanimljiv i raznorodan presjek američke produkcije suvremenoga videa.

Nakon brojnih raznorodnih, recentnih kao i povijesnih eksperimentalnofilmskih izazova za mlade osječke filmofile, uslijedio je još jedan program predstavljanja autora koji čine sam vrh hrvatske eksperimentalne produkcije u filmskom i videomediju. Bila je to projekcija filmova Zdravka Mustaća, retrospektivni izbor njegovih radova od sredine osamdesetih godina, kada se počinje baviti filmom u okviru tadašnjega Kinokluba Split, do danas, do kada je režirao više od četrdeset zapaženih kratkih alternativnih filmova, videa, televizijskih dokumentaraca, glazbenih spotova i kratkih igranih filmova. Iako je riječ o autoru čiji su radovi često nagrađivani i prikazivani na brojnim festivalima u zemlji i inozemstvu ili u okviru retrospektiva hrvatskoga eksperimentalnog filma i videa, te je i dobitnik tri nagrade Hrvatskog društva filmskih kritičara Oktavijan na Danima hrvatskoga filma (1996, 1999, 2001), Mustać je u okviru programa eksperimentalnoga filma i videa u Barutani prvi put gostovao u Osijeku, te je pred brojnom okupljenom publikom u Osijeku premijerno prikazano šest naslova iz Mustaćeva filmskog opusa. Film kao strukturalno more, budući da svi Mustaćevi radovi istražuju strukturu filmskoga djela, bio je naziv programa u kojem su prikazani filmovi od ranoga, manifestnog strukturalnoga rada Zovem se film (1987) i istovremenoga Šir Haširim (1987), preko filmova iz devedestih godina Bouquet (1996) i Amen (1998), do recentnih, kratkih igranih filmova Nigredo (2001) i Planktoni (2005).

Gotovo dvosatni program, koji je započeo Mustaćevim uvodnim izlaganjem, do kraja je projekcije održao pozornost publike, a ujedno je to bio rekordni, najposjećeniji program eksperimentalnoga filma i videa u Barutani. Vrhunac večeri, nakon prikazanih ranih eksperimenata i kasnijih istraživanja u filmskom mediju, bili su poznati Mustaćevi eksperimenti u žanru kratkoga igranoga filma, besprijekorne produkcije i izvrsne ekipe autora, pod vodstvom precizno promišljena Mustaćeva scenarija i režije. Dok u komornom Nigredu, dobitniku Oktavijana za najbolji kratki igrani film 2001, dvije žene i jedan muškarac žive u svojim sobama kao kavezima svoje duše, gdje osluškuju čudne zvukove iz susjedstva i vrte se u krugu neostvarenih dodira i međusobna uništenja u bezvremenskoj igri životinjskih strasti, u Planktonima, nagrađenim za najbolju kameru na 15. danima hrvatskoga filma 2005. te prikazanim na međunarodnim festivalima u Francuskoj, Hrvatskoj, Bugarskoj i Maroku, dvoje mladih, autističnih ljudi, prolazeći različitim životnim situacijama, pokušava ostvariti normalan ljudski dodir, no u nadrealnom sukobu sna i jave i uz svesrdnu pomoć sumanutih sila, njihova vrtoglava igra uporna približavanja završava tragedijom. Večer projekcija pak nipošto nije završila tragedijom, nego pravim, vrhunskim užitkom i doživljajem izvrsnih filmskih djela.

Posljednje su dvije projekcije u osječkoj publici predstavila još dva premijerna programa, u izboru i uz predavanja nizozemskog audio-vizualnog umjetnika Rona Sluika. Sluik je osječkoj publici već od prije poznat, primjerice s multimedijskoga projekta Brand / Vatra, koji su u Muzeju Slavonije 1997. zajedno realizirali Ron Sluik, Reinier Kurpershoek i Ivan Faktor, ili projekta Hotel Eden, koji je u Galeriji likovnih umjetnosti 1999. realizirala ista neformalna grupa troje autora. Gotovo desetljeće poslije, Sluik je predavač na Umjetničkom odsjeku Sveučilišta Creanga u glavnom moldavskom gradu Kišinjevu (Chisinau), gdje živi od 2000. godine i radi kao suvoditelj i kustos umjetničkog centra AoRTa. I njegovo je predstavljanje videostvaralaštva bilo određeno tim biografskim backgroundom, odnosno, iskustvom studija na jednom od prvih u svijetu odsjeka vidoumjetnosti, na Nizozemskoj umjetničkoj akademiji u Enschedeu početkom osamdesetih godina, te mnogo kasnijim upoznavanjem tranzicijske društvene i umjetničke situacije, institucionalne kao i nezavisne scene na istoku Europe početkom ovoga stoljeća. Nekonvencionalnim predavačkim pristupom, Sluik je na prvoj večeri projekcija predstavio svoj izbor filmova i videoradova mladih moldavski i rumunjskih umjetnika pod naslovom Videos from the Moldovan Paradise, ali nastojeći izbjeći stereotipe i uobičajena očekivanja prema umjetnosti koja dolazi iz Istočne Europe, predstavljajući videoumjetnost na pozadini društveno-političke situcije, ali i popularne kulture, odnosno stvarajući što širi kontekst razumijevanja stvaralaštva mladih Moldavaca i Rumunja, čiji rad ne obilježuje sumorno ozračje življenja u jednoj od najsiromašnijih europskkih zemalja, nego upravo suprotno, vedar stvaralački pristup izboru ponekad teških društvenih problema kao tema. Prikazao je ne samo dva izvrsna eksperimentalna filma mladoga Moldavca Igora Cobilianskog, koja se u žanru kratkog igranog filma poigravaju komičnošću situacija izražavajući suptilnu kritiku društva, te su realizirani u zavidno visokoj kvaliteti produkcije, nego i kratke videoradove moldavskih i rumunjskih studenata umjetničkih akademija te radove izvrsne mlade videoumjetnice Christine David, koja eksperimentira sa struktorom i naracijom filma, kao i nekoliko videospotova koji ilustriraju moldavsku popularnu kulturu. Na idućoj večeri projekcija Sluik je pak predstavio rad skupine umjetnika Auto Awac, čiji je i sam bio član. Aaudio-vizualni eksperiment In the Interest of Science and Technology realizirala su 1982. tri tadašnja studenta na odsjeku videoumjetnosti Nizozemske umjetničke akademije (Kees de Groot, Ron Sluik, Emile Toorop), no danas je taj eksperiment tretiran kao jedan od ključnih radova pionira treće generacije videoumjetnika u Nizomskoj i u svijetu te se jedna od kopija rada čuva i u amsterdamskom muzeju Stedelijk. Eksperiment u elektronskoj glazbi Auto Awaca polazište je za videokolaž u kojem su montirani vlastiti kao i foud-footage-snimci, s težištem na istraživanju i mogućnostima tehnologije, te montaže disparatnih audio-vizualnih elemenata u medijskom istraživanju tada još mlada videomedija. Rad je prikazan na brojnim svjetskim festivalima, no u proljeće iduće godine ulazi i u distribuciju, u izdanju Nizozemskog instituta medijske umjetnosti Montevideo u Amsterdamu. Do tada, bila je ovo jedna od rijetkih prilika za upoznavanje s ranom medijskom umjetnošću u Nizozemskoj, a ujedno, kao i program Videos from the Moldovan Paradise, bile su to i premijerna prikazivanja u Hrvatskoj.

Sudeći prema odzivu publike na projekciju recentnih radova mladih Moldavaca te nizozemskih eksperimentatora Auto Awac s početka osamdesetih, ali i prema posjećenosti čitavoga programa eksperimentalnog filma i videa u Barutani koji ovim projekcijama završava, nedvojbeno je da interes za ovaj tip programa u Osijeku postoji. Budući da su sedamdesete i osamdesete godine, u kojima je postojao kontinuitet prikazivanja eksperimentalnog i nekomercijalnog, umjetničkog filma u Osijeku, davno prošle, ova je inicijativa samo pokazatelj koliko osječka publika godinama gubi, nemajući priliku upoznavati eksperimentalna djela filmske i videoumjetnosti. Tribina kluba ljubitelja filma te filmski programi Studentskoga centra, koje je oboje vodio i uređivao Ivan Faktor, pripadaju u neka sretnija osječka filmska vremena, kojih se neki s nostalgijom mogu prisjetiti, no program eksperimentalnoga filma i videa u Barutani, koji je u organizaciji M-arta također nastao pod Faktorovim vodstvom, bio je jedinstvena prilika za današnju mladu filmofilmsku publiku u stvaranju koraka bliže eksperimentima u filmskom i videomediju. Uz optimizam, bilo bi dobro zaključiti da će biti mogućnosti za još novih koraka u tome smjeru.