Scenograf, animator, ilustrator, scenarist i redatelj animiranih filmova Pavao Štalter rođen je u baranjskom selu Karanac, gdje mu je otac bio učitelj, a diplomirao na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Kraće vrijeme je radio kao restaurator, a od 1958. godine bio zaposlen u Studiju za crtani film Zagreb-filma.
Kao scenograf je radio na filmovima Balada (1958) redatelja Ive Vrbanića, Svi crteži grada, Rep je ulaznica i Mali vlak (1959), Adam i Eva, Dva puža, Nisu znali jer su mali, Slučaj nesretnog duha, Slučaj neuspjele rakete i Slučaj lijenog lava (1960), Slučaj pospanog boksera, Bijeli miš i Cupido (1961), Bijeli osvetnik, El Cactusito i Oteti konj (1962), Električna stolica je nestala i Krava na granici (1963), I videl sam daljiine meglene i kalne, i Posjet iz svemira (1964), Muzikalno prase, Mrav dobra srca, Zid i Ceremonija (1965), Muha i Pasji život (1966), Otkrovitelj (1967) i Pauk (1969), u filmu Peti (1964) sa Zlatkom Grgićem je scenarist, koredatelj, glavni crtač i scenograf, a film je dobio niz međunarodnih priznanja, u Kostimiranom rendezvousu (1965) koscenarist, u Stvari (1965) i Velikim i malim manevrima (1966) glavni crtač i scenograf. Prvi redateljski rad su mu Kutije (1967) gdje je i scenarist, glavni crtač i scenograf, u svom najpoznatijem filmu Maska crvene smrti (1969) s Brankom Ranitovićem, prema poemi E. A. Poea, je koredatelj, glavni crtač, glavni animator i scenograf, a film je prvi u nas s animacijom slikanih površina, u filmu Scabies (1970) koredatelj, glavni crtač, koanimator i scenograf, u Duši (1970) scenariast, redatelj, glavni crtač i scenograf, a u Mački (1971) redatelja Zlatka Boureka glavni animator.
Jednominutne Kubus i Konj (1972) radi kao scenarist, redatelj, glavni animator i scenograf, u hrvatsko-kanadskom igrano-animiranom filmu Man the Polluter čiji je dio epizoda (objavljena 1973. kao samostalni crtić) Love Story kao glavni animator i koredatelj sa Zlatkom Bourekom, a u Dolazak Slavena, Kulturna baština Hrvata– arhitektura i Kulturna baština Hrvata-kiparstvo ( 1975) redatelja Radovana Ivančevića kao glavni crtač, glavni animator i scenograf, jednako kao i Feudalno društvo I. i Feudalno društvo II. (1976). U Sedam plamenčića (1976) je scenarist, redatelj, glavni crtač, glavni animator i scenograf, a od 1975. do 1983. radi seriju za djecu Medvjedić Bojan s petnaest epizoda, kao glavni crtač i scenograf. Baltazar spotove (1973) potpisuje kao scenarist, redatelj, glavni crtač i scenograf, seriju za djecu Miš na Marsu (1976-1979) u dvadeset epizoda kao glavni crtač i scenograf, dok je u Baltazarovom satu, Izgubljenom zecu, Ptici, Dva cilindra i Klaunu Danijelu (1979) koscenarist, glavni crtač i redatelj. U filmu Ivica i Marica je koscenarist, redatelj, glavni crtač, glavni animator i scenograf, a u Usisaču (1980) koscenarist, redatelj i glavni animator. Autor je i Top beitza (1981) kao redatelj, glavni crtač i glavni animator, jednako i Pucha (1984) a kod Kuće br. 42 (1984) koja je rađena prema staroj fotografiji i dobila niz nagrada i priznanja te se smatra jednim od zadnjih klasičnih ostvarenja zagrebačke škole je scenarist, redatelj, glavni crtač, glavni animator i scenograf. Napravio je i Ogledalce (1986) prema scenariju i crtežima slovenskog ilustratora Marijana Mančeka kao redatelj i glavni animator, Posljednju stanicu (1988) prema scenariju Pere Kvesića kao redatelj, glavni crtač, glavni animator i scenograf te Greetings from Croatia (1991) u funkciji redatelja, animatora i scenarista sekvence i špice festivala Animafest 1998. sa Zvonimirom Lončarićem odnosno Animafest 2004. kao kolektivni rad.
Kao ilustrator je surađivao s izdavačkim kućama Školska knjiga i Mladost na ilustriranju udžbenika, knjiga za mlade i dječjih slikovnica, a istaknuo se i pedagoškim radom na Odjelu za animirani film Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Likovna komponenta konstanta je Štalterova stvaralačkog rada na filmu.
Posljednjih godina života je bio član upravnog vijeća zagrebačkog Animafesta. Dobitnik je niza značajnih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja, među ostalima i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1995. godine.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com