Povijesna, prva ikada filmska projekcija u Šibeniku, koju su kao suvremeno čudo neviđeno priredili francuski putujući kinooperateri, održana je 20. veljače 1897. godine, a tek je bilo prošlo četrnaest mjeseci od prve projekcije uopće, one u Indijskom salonu pariškog Grand Caffea koju su 28. prosinca 1895. priredila braća Auguste i Louis Lumière, jedan kemičar, a drugi fizičar te djeca iz obitelji fotografa, kad su pred 120 prvotnih gledatelja prikazala deset dokumentarnih filmova, među kojima su bili i svima poznati Ulazak vlaka u stanicu (koji je navodno izazvao opću paniku u gledateljstvu, uvjerenom da vlak ide ravno na njih) te Izlazak radnika iz tvornice (inače, obiteljske tvorniceLumière), ispred kojih se mota jedan pas, kao slučajni rodonačelnik svih onih pasa koji su imali zapaženu ulogu u općoj povijesti filma. Svaki je film bio kraći od minute i sve je popratila živa muzika pijanista.
Zapisi kažu da je ovu šibensku premijeru prije 121 godine vidjelo 248 gledatelja. Bilo je još nekih sličnih, pa je zatim izvjesni Ivan Fulgosi zvani Đovo redovite projekcije započeo 25. prosinca 1921., u skladištu preuređenom u kino poslije nazvano Tesla. Skoro pa na samu godišnjicu prve projekcije zgrada je odnedavno srušena i na njenom se mjestu gradi poslovni objekt, sa skladištem. Rilke bi rekao da živimo u kruzima koji se šire. Ili, možda, ne samo u našem slučaju, od skladišta je kino nastalo, u skladište će se i pretvoriti.
Šibenska luka početkom Dvadesetog stoljeća
U Krešimirovom gradu, koji se smatra najstarijim samorodnim hrvatskim gradom na Jadranu i prvi se put u dokumentima spominje 1066. godine, od tih je davnih početaka pa do relativno nedavnih dana uvijek bilo između tri i pet kinodvorana, ovisno o isplativosti tog posla ili o drugim karakteristikama vremena, a danas ne postoji niti jedna u središtu grada, osim multipleksa u trgovačkom centru na periferiji. Sad već davne 2002. godine o svemu je tome u časopisu Vijenac progovorio i Arsen Dedić, u proznom, a poetskom tekstu Hladni rat u kojem između ostaloga spominje i šibenska kina Sloboda (otvoreno 1929. u funkciji Katoličkog doma (do 1945.), od 1946. kao kino, sredinom devedesetih prostor je opet Katolički dom), Šibenik (svojedobno najveće gradsko kino, otvoreno oko 1963. pa nakon demokratskih promjena privatizirano tražeći svoju perspektivu između pizzerije, disco-cluba i tuš kabina za lokalnu marinu), Dvadeseti april (otvoreno 1961., pa kasnije nazvano Odeon, u vlasništvu TLM-a, turoban prostor nadohvat moru, rekao bi pjesnik, za koji se dugo vjerovalo da ima najsolidniju mogućnost da se obnovi kao gradsko kino), ljetno kino na igralištu Partizana, pa onda u vrijeme Dječjeg festivala između dviju kuća u Zagrebačkoj, razapne se platno, i naravno nekadašnje Fulgosijevo kino Tesla, koje je 1946. prisvojila država, a 1990. je zatvoreno, da bi od 1990. do 2000. bilo alternativno vježbalište, a sad se vraća svojoj skladišno-trgovačkoj sudbini. Pjesnik svako malo ponavlja, kao refren: Čuje se zasun. ZATVORENO!
Šibenik je propustio uključenje u akciju dodjele bespovratnih sredstava HAVC-a za nabavku digitalnih projektora, a jedini postojeći alternativni kontakt publike i filmske umjetnosti ostvaruje se programom projekcija umjetničkih filmskih ostvarenja u gradskoj knjižnici Jurja Šišgorića.
Član Društva Lumière i putujući snimatelj Alexander Promio snimio je 1898. godine, baš u Šibeniku (i u Puli) sedam kratkih filmova o austrougarskoj mornarici, koji se smatraju prvim poznatim filmskim zapisima ne samo u nas nego i u ovom dijelu Europe.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com