Do Trakošćana mnogima nije lako stići. Cesta je krivudava, zavoji oštri, usponi strmi, a još kad imate sreću da vas ljubazni gospon Rimac, koji se iznenada pojavi iza vas, samo ga odjednom ugledate u svom retrovizoru, onako u šali malo pojuri, pokazujući kako je vaša amaterska šoferska muka ništavna pred njegovim vozačkim iskustvom i profesionalizmom, neki stisnu zube i upitaju se koji ih je vrag na sve ovo nagovorio.
Pa ipak, put je i ugodan i lijep. Naročito kad se ukaže trakošćansko jezero, jednako zeleno kao i šume koje ga okružuju, kad osjetite mir cijeloga bednjanskoga kraja i na koncu stignete u podnožje dvorca koji se, poput kakve goleme zagrebačke kremšnite, uzdiže na vrhu brijega.
Morate se tada sjetiti svih onih serpentina koje ste savladavali na putu do Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Saznati sve potrebne informacije, bez obzira jeste li ih dobili od drugih sudionika, pročitali na stranicama Hrvatskog filmskog saveza ili čuli na drugi način (ili ste stara kajla, višegodišnji sudionik pa sve znate), bilo je dosta lako. Onda je trebalo donijeti odluku, izboriti se za vrijeme, za tih desetak dana koliko Škola traje, možda odustati od dijela godišnjeg odmora, dobiti privolu obitelji ili onih koji smatraju da trebaju biti pitani o tome, osigurati novce, bez obzira plaćaju li vam iz ustanove ili kluba ili se sami trebate pobrinuti za financiranje, a da o sitnim zadovoljstvima poput odabira garderobe u kojoj ćete zablistati i ne govorimo!
I sad ste tu. Gledate sva ona stara, poznata lica, ili neke nove face koje tek treba upoznati, s mnogima se ljubite, ako ste ljubljive prirode, sve redom, od kolega polaznika do voditelja radionica, predavača i organizatora, jurite u hotelske sobe i provjeravate je li sve kako treba ili još bolje nego prošle godine, ispijate prve od bezbrojnih kava koje ćete popiti za trajanja Škole, obavezno bacite dugi pogled na dvorac i obećate sami sebi da ćete ove godine, ali zbilja, stići do muzeja i da ćete prošetati oko jezera. Mislim, ako stignete od silnih radnih i drugih obaveza. Jer, u Školi se radi ozbiljno i odgovorno, ali nađe se vremena i za opuštanja raznih vrsta, za druženja i razgovore u kojima se isto stječu vrijedna iskustva.
Nakon svih tih uzbuđenja odete na večeru i odaberete stol za kojim ćete sjediti i društvo, s kojim ćete u pravilu biti cijelo vrijeme (svi imamo tih atavističkih sklonosti da obilježimo svoj teritorij i ljude), pa se uputite na svečano otvaranje, da čujete što će reći uvijek duhoviti predsjednik Savjeta dr. sc. Bruno Kragić i uvijek ozbiljna, a silno srdačna voditeljica Škole Vera Robić-Škarica koja ni ovaj, svoj osamnaesti put, neće uspjeti savladati tremu i uzbuđenje, baš kao da je prvi.
Jer, i organizatori, predavači i voditelji su, ne dajte se zavarati, jednako uzbuđeni i nervozni, baš poput novopridošlica, koji još ništa ne znaju o danima ispred nas. Svima je jednako stalo, i seminarskim polaznicima, i snimateljima i montažerima slike i zvuka, i fotografima i dokumentaristima, i baš svima koji su dio Škole, da sve uspije najbolje, da jedni poduče, a drugi nauče sve što treba, da većina polaznika kasnije svoja stečena znanja prenosi drugima, posebno mladima i da se, ako bude zdravlja i sreće, ponovo vrate u devetnaestu Školu, iduće godine. Pa, ma gdje bila!
Inače, stotinu i osam godina i jedan dan je prošlo, kažu, od prikazivanja prvog animiranog filma, davne 1908., u Parizu. Možda je baš zato ovogodišnja radionica animiranog filma tako lijepo popunjena, kao i druge.
Dosta priče, valja nam raditi!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com