Upravni prostor Grada Gline sastoji se od čak 69 naselja, među kojima su poznatiji Donji i Gornji Viduševac, Donje i Gornje Selište, Maja i Majske Poljane, Prekopa, Mali i Veliki Obljaj.
Područje je smješteno u srednjem toku rijeke Gline, između Zrinske gore i Pokuplja, rijeke Kupe na sjeveru i Bosne i Hercegovine na jugu, a danas ovdje živi manje od 10.000 stanovnika, dok ih je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća bilo više od 23.000. Prvi pisani spomen Gline je od 1. lipnja 1284., a grad i okolica između ostaloga su poznati po tome što je ovdje oko 1845. godine nastala glazba za pjesmu Horvatska domovina, koja je 1891. pod imenom Lijepa naša domovina proglašena hrvatskom himnom, a čiji je kompozitor bio potpukovnik austrougarske vojske Josif Runjanin, inače Cincar porijeklom iz Srbije, što je u Glini grof Josip Jelačić Bužimski, rođen u Petrovaradinu kraj Novog Sada, inače Ličanin i budući hrvatski ban, bio visoki oficir, a kasnije i zapovjednik glinske pukovnije te što je u Glini živio i svoj odvjetnički ured vodio književnik Ante Kovačić, autor romana U registraturi, istaknuti član Stranke prava. Izmiješanost naroda, vjera i uvjerenja jedna je od značajki cijeloga kraja, što je na žalost često, posebno u nedavnoj prošlosti, u Dvadesetom stoljeću, uzrokovalo brojne sukobe, a ponekad i ratove i ratne zločine.
Već 1914. godine u Glini je otvoreno prvo kino imenom Uranija, čiji je vlasnik bio neki gospodin Šušnjar, vlasnik i zakupnik Narodne gostione. Jasno, kao i gotovo svugdje u to vrijeme, film se još shvaća kao zabava koja ide uz jelo i piće. Za pretpostaviti je međutim da se nisu jele kokice i pila coca-cola, već su prehrambene navike bile puno konkretnije. Filmovi su naravno nijemi, a bilježi se i jedna od prvih repertoarnih kritika kada je neki razočarani gledatelj u novinama napisao da je glinski kinematograf već dao par lijepih stvari, samo bi ga molili da nam ubuduće ne da rog za svijeću. Kada se odredi Rat na Balkanu 1912. i 1913. nek se onda ne daje nešto sasma drugo, jer to je opsjena i zavara publike.
Kino je djelovalo kontinuirano i za vrijeme Prvog svjetskog rata i kasnije, o čemu svjedoče novinski zapisi s početka prošloga stoljeća.
Nove prikazivačke tehnologije pojavljuju se u i glinskome kinu pa se tako 1961. godine prikazuje prvi film u CinemaScope tehnici, koja je svojim širokim ekranima dominirala svjetskom kinematografijom od 1953. do 1967. godine. Naglašava se da se time dobilo više na kvaliteti doživljaja, a i povećao se broj projekcija. Jedan mladi gledatelj je sav uzbuđen nakon prve projekcije rekao mama, gledali smo film na cijelom zidu!
Sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, na svome vrhuncu, glinsko je kino izrazito središte društvenog života pa se mjesečno broji oko 5.000 gledatelja, a u jesen 1969. godine seli se, nakon premijere filma U gori raste zelen bor, u kultnoj Kasini, u prostor Spomen doma (sagrađenog kao memento na ustaški zločin iz 1941., kada su u glinskoj pravoslavnoj crkvi spaljeni mnogi žitelji Gline), današnji Hrvatski dom, u kojem djeluje i danas. Kino ima 351 sjedeće mjesto.
Sto godina glinskog kina obilježit će se 5. studenoga prigodnim programom na kojem će se u 10.00 raspravljati o ulozi filma u izražavanju srednjoškolaca, s moderatoricom Anom Rizmaul, u 11.00 o filmskoj kritici s moderatorima Danielom Rafaelićem i Leonom Rizmaulom, a program se nastavlja projekcijom filma u 12.30 te otvaranjem izložbe filmskih plakata iz zbirke Mirka Klobučara, u 18.00 i promocijom knjige Daniela Rafaelić Kinematografija u NDH, u 19.00.
Duško Popović