U srijedu, 15. listopada u 19.00 otvara se u prostorijama Udruge Lauba, u Prilazu baruna Filipovića u Zagrebu, samostalna izložba fotografija Stanka Abadžića naslovljena Miris žene. Istodobno će biti predstavljena njegova fotomonografija Portofolio za koju je predgovor napisala Marija Tonković. Autor fotografija i autorica teksta družit će se te večeri s ljubiteljima fotografije, prijateljima i kolegama i može se već unaprijed zaključiti da će to biti prava mala svečanost fotografije.
Poseban i svoj, Stanko Abadžić je temu akta otkrio u zrelom dobu života, a posvetio joj se s jednakom strašću kao i vedutama svojih omiljenih gradova i ljudi u njima. Klasičan u pristupu, i danas se poigrava s motivima, koristi fine gradacije svjetla, izdvaja detalje, a zamagljuje cjelinu, upozorava na suštinu iako visoko cijeni i formu. Žene koje snima zadržavaju svoju osobnost i putenost, prepoznatljive su i stvarne, izvan standarda i shema koje nameće suvremeni svijet i ritmovi današnjice.
Jedan od najpoznatijih i najboljih suvremenih hrvatskih fotografa Stanko Abadžić rođen je 1952. godine u Vukovaru, a od rata naovamo, dvadesetak je godina proveo u inozemstvu, prvo u Njemačkoj, pa u Češkoj, u Pragu s kojim je ostvario uzajaman odnos temeljen na umjetničkoj, crno-bijeloj fotografiji i tvrdi sve do danas da upravo Pragu zahvaljuje vlastiti i prepoznatljiv fotografski rukopis. Grad se nesebično davao, kao nepresušan motiv i poticaj, a fotograf ga je jednako nesebično istraživao i snimao, pa su dugo živjeli u punom uvažavanju i ljubavi. Na odlasku, 2002. godine, priredio je izložbu naslovljenu In Absentia, kao pozdrav koji naznačuje skore i stalne povratke. Sličan je emotivan i fotografski, umjetnički odnos uspostavio i s Berlinom i Parizom. U novije vrijeme stalno živi i radi na zagrebačkoj Kajzerici, otkrivajući Zagreb baš kao i nekada Prag, a vraćajući se povremeno svojoj velikoj ljubavi na obale Vltave. Održavajući u Pragu i drugdje tematske izložbe, poput one naslovljene Adriatic Routes, a nastale u vrijeme ljeta provedenih na Krku, istodobno je po svijetu širio estetsku viziju kraja iz kojeg je ponikao. Tih se međunarodnih samostalnih izložaba u protekla dva desetljeća nanizalo tridesetak.
Neko je vrijeme bio i novinski fotoreporter, a snimao je i reklamne fotografije i živio od svoje ljubavi. Kae da je to nenadoknadivo, sloboda i radost koju osjeća dok luta krajobrazima, s aparatom u ruci i snima ono što mu se učini vrijednim, zanimljivim, što u prvi mah i nije prepoznatljivi dio cjeline, a onda se spontano složi u šezdesetak fotografija koje čine neku tematsku skupinu i postanu izložba koju dijeli s drugima.
Uvjeren je da je klasična crno-bijela analogna fotografija na baryth papiru konstanta koja se, bez obzira na stalne mijene trendova i mode, održava kao sam vrh umjetničkog izražavanja, a pomalo prezire histerično digitalno klikanje tisuća fotografija od kojih će se, možda, pojaviti jedna prava. To je, baš kao i kod filma, snižavanje osobnog kriterija i podvrgavanje tehnologiji. A ipak je autor ono jedino što vrijedi i što se računa. Digitalna naravno ima prednost u novinarstvu, s njegovim stalnim zahtjevima za brzinom, no ne bi smjela pojesti autorstvo. Iako je formalno amater, samouk i bez stručne izobrazbe, u svoju je ljubav ušao dublje i jače nego mnogi profesionalci. Dovoljno je pogledati njegove radove i uvjeriti se u to.
U potpunosti uvažavajući zasade Toše Dapca i Marije Braut, i drugih vrhunskih fotografa koje smo imali, Abadžić se zalaže za bitne korake unaprijed, za škole i studij fotografije, fotografske časopise, sve više foto galerija, aukcije fotografije, za sve ono što će i autorima i djelima dati ili vratiti stvaralački dignitet, a fotografiju približiti svakomu koga zanima i tko ju cijeni.
Duško Popović