Kada krenete u Vrapče, u onu žutu kuću kako su je često zvali u narodu, uvijek vas prate iste pošalice prijatelja. Te javi se, ako te puste van, te konačno ideš tamo gdje ti je mjesto, te znali smo oduvijek da ti nešto fali.
Klinika za psihijatriju Vrapče u Zagrebu naša je najveća i najstarija psihijatrijska ustanova i jedina je namjenski građena za duševne bolesnike. Otvorena je 15. studenoga 1879. i upravo je navršila 132 godine postojanja. Bila je planirana tako da može primiti tristotinjak bolesnika, ali je njihov broj brzo rastao pa je broj kreveta povećan na više od 1000, a u jednom je razdoblju ovdje bilo i 1500 bolesnika. Trenutačno raspolaže s 881 krevetom u jedanaest bolničkih odjela, uz dvije dnevne bolnice i ambulantu. Ovdje se do sada liječilo više od 150 000 bolesnika, a metode liječenja išle su ukorak s razvojem psihijatrijske struke. Danas se primjenjuju najsuvremenije metode psihijatrijskog liječenja, poput farmakoterapije, različitih vidova psihoterapije, socioterapije, radne i okupacijske terapije i drugih. U bolnici su se uvijek liječili najteži i najkompliciraniji psihijatrijski slučajevi. Nema ni jedne skupine psihijatrijskih bolesnika, uključujući i sudsko-psihijatrijske, koje bolnica nije kadra zbrinuti. Onamo na liječenje dolaze najteži bolesnici iz svih dijelova Hrvatske. Klinika za psihijatriju Vrapče ustanova je u kojoj se od početka hrvatske psihijatrije kreirala psihijatrijska praksa te je zbog toga uvijek zauzimala istaknuto mjesto.
Let iznad kukavičjeg gnijezda, Milos Forman, 1975.
I danas su mnogobrojne predrasude o psihijatrijskim bolestima i bolesnicima (a ima ih i o liječnicima koji se time bave) pa mnoge dodatno zbunjuje i im nevjerojatno podatak da se u psihijatrijskoj klinici održavaju i filmske tribine.
Ipak, u izvrsno opremljenoj, reklo bi se pravoj kinodvorani edukacijskog centra Klinike za psihijatriju Vrapče od 2010. traju filmske tribine naslovljene Film i psihijatrija. Namijenjene su ponajprije dodatnoj edukaciji specijalizanata iz psihijatrije, bez obzira na fazu specijalizacije kao i na to u kojoj klinici, bolnici ili na kojem odjelu stažiraju ili rade, te starijih kolega psihijatara, psihologa i drugih zainteresiranih, poput socijalnih pedagoga, socijalnih radnika, studenata, sveučilišnih nastavnika, filmskih kritičara i novinara koji prate kulturu, ali i zdravstvo, pa i drugima koji dođu kao gledatelji, odnosno kao sudionici u zanimljivim i stručnim raspravama koje se vode nakon odgledanog filma. Tako su do sada među ostalima prikazani filmovi Let iznad kukavičjeg gnijezda (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, Milos Forman, 1975), Genijalan um (A Beautiful Mind, Ron Howard, 2001), Gospodin Jones (Mr. Jones, Mike Figgis, 1993), Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs, Jonathan Demme, 1991), Rio Bravo (Rio Bravo, Howard Hawks, 1959), Taj mračni predmet želja (Cet obscur objet du desir, Luis Bunuel, 1977), Ničiji sin (Arsen A. Ostojić, 2008), Psiho (Psycho, Alfred Hitchcock, 1960), Jesenja sonata (Hostsonaten, Ingmar Bergman,1978), Dobri Will Hunting (Good Will Hunting, Gus Van Sant, 1997), Stanar (Le locataire, Roman Polanski, 1976), Zašto je poludio gospodin R.? (Warum lauft Herr R. Amok?, Rainer Werner Fassbinder, 1970), Annie Hall (Annie Hall, Woody Allen, 1977), Metastaze (Branko Schmidt, 2009), Lomeći valove (Breaking the Waves, Lars von Trier, 1996) i niz drugih, a o njima su uz ostale govorili filmski kritičari i teoretičari Dražen Ilinčić, Tomislav Kurelec, Nenad Polimac, Damir Radić, Bruno Kragić, Diana Nenadić, Mima Simić, Nikica Gilić i Krešimir Mikić, kao i redatelji Arsen Ostojić i Branko Schmidt, odnosno liječnici, posebno psihijatri prof. dr. Norman Sartorius, prof. dr. Miro Jakovljević, prof. dr. Vesna Medved, Stanislav Matačić, dr. med., primarijus Darko Breitenfeld, primarijus Bartul Matijaca, prof. dr. Vlado Jukić, prof. dr. Vlasta Rudan, mr. sc. Zdenka Brumen Budanko, prof. dr. Slađana Štrkelj-Ivezić, doc. dr. Darko Marčinko, primarijus Vlasta Štalekar i prof. dr. Slavko Sakoman.
Metastaze, Branko Schmidt, 2009.
U čvrsto zamišljenoj strukturi filmske tribine, koju je osmislio i vodi je prof. dr. Vlado Jukić, ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, prije svakog prikazanog filma o njemu uvodno pet do deset minuta govore po jedan filmski kritičar i psihijatar, a poslije projekcije slijedi rasprava u kojoj sudjeluju gledatelji i konačno večer zaokruže završne riječi uvodničara, filmskog kritičara i psihijatra.
Osnovna ideja pri pokretanju ovog posebnog oblika edukacije bila je činjenica da među najgledanije filmove uopće svakako spadaju i oni koji se bave različitim psihijatrijskim temama. Među njima su i neki koji problematiziraju samu psihijatriju kao struku, ali i oni kojih su glavni junaci duševni bolesnici ili samo imaju određene značajke koje imaju i psihijatrijsku konotaciju.
Mnogi od ovih filmova toliko su filmski uspješni i naizgled stručno vjerni da psihijatrijski laici često putem njih identificiraju i psihijatriju kao struku, odnosno na osnovi njih formiraju svoja stajališta o psihijatriji, duševnim bolesnicima i njihovu liječenju. Uvijek valja imati na umu da je film umjetnost koja po definiciji uzima puno sloboda u tumačenju raznih tema, od povijesti do ljudskih sudbina, pa su tako formirana stajališta i pogledi u pravilu nesigurni, a često i pogrešni. Teško je pronaći psihijatra koji se nije susreo s laičkim pitanjima o psihijatriji i duševnim bolesnicima koja su utemeljena i na osnovi informacija i stajališta zasnovanih na filmovima.
Taj mračni predmet želje, Luis Bunuel, 1977.
I sami se psihijatri u takvim situacijama nađu u nezgodnom položaju, bilo zato što u tom trenutku i u takvom društvu nije primjereno ulaziti u stručne rasprave, bilo zato što su takva pogrešna stajališta praktički petrificirana pa svaki pokušaj njihova pobližeg objašnjavanja sa stručnoga aspekta nailazi na nerazumijevanje/otpor, bez obzira na snagu i uvjerljivost stručnih argumenata.
Stoga su tribine koje se održavaju u Klinici za psihijatriju Vrapče idealna prigoda za stručnu i utemeljenu razmjenu mišljenja. U dvorani koja je često popunjena do zadnjega mjesta (pa dio gledatelja sjedi na stubama između redova ili stoji oslonjen na ogradu gledališta) rasprave su žive i sadržajne, a posebno veseli da se svi bave svime. Tako studenti i njihovi stariji kolege psihijatri s dosta žara i poznavanja ocjenjuju ne samo stručna pitanja i dvojbe postavljene u filmu nego i filmske aspekte viđenoga djela, poput vrsne montaže, dobre kamere ili režije, a kolege kritičari i redatelji katkada zađu i u stručne procjene vjerodostojnosti prikazanih slučajeva.
Razumljivo je da odabrani filmovi nisu uvijek stručno neutemeljeni, ima ih i takvih koji određenu problematiku koja ima psihijatrijsku konotaciju obrađuju na tako dobar način da ih se može koristiti u terapijske svrhe te iz njih i učiti.
Lomeći valove, Lars von Trier, 1996.
Upravo su zbog toga u Klinici za psihijatriju Vrapče pokrenuli redovito održavanje filmskih tribina, ponajprije u cilju edukacije specijalizanata iz psihijatrije, kako vođenim gledanjem filmova koji problematiziraju psihijatrijska pitanja tako i raspravom o filmovima koja je otvorena svima. Naravno, pri pokretanju filmske tribine vodilo se računa i o pukom užitku gledanja dobrih filmova od kojih mnogi, zbog brze izmjene filmskog repertoara, zauzetosti liječnika i specijalizanata ili zbog drugih razloga promaknu njihovoj pažnji i bez ove bi tribine ostali neviđeni.
Dvogodišnja je praksa pokazala kako ovaj oblik edukacije, posebno u opuštenoj i kulturnim užitkom prožetoj atmosferi, pridonosi ne samo povećanju znanja i specijalizanata ali i kolega psihijatara nego i njihovu snalaženju u socijalnim situacijama.
Stoga će se filmske tribine u Klinici za psihijatriju Vrapče nastaviti priređivati i dalje, s vjerom kako će ih jednako dobro prihvatiti specijalizanti iz psihijatrije, kojima su ponajprije namijenjene, ali i mnogi drugi koji vole film i koji se zanimaju za psihijatriju.
Filmske tribine u Klinici za psihijatriju Vrapče održavaju se svakoga prvog utorka u mjesecu, u 19.30.