43. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva
Kroštule

Pula nas dočekala osunčana i nasmiješena pa nam noćne i jutarnje kopnene magle, primorski bočni udari bure i ostala putna zadovoljstva što su nas pratila dovde začas izblijede. Dok šećemo od Arene do Foruma galebovi klikću nad nama, a povijest nas pozdravlja vedra, kao da ne nosi toliko na plećima.

Dosta je plakata koji upozoravaju da se održava 43. revija, a ona je neslužbeno ali stvarno počela dan prije, u četvrtak kada je u klubu Pulske filmske tvornice održan okrugli stol o ulozi kinoklubova u lokalnoj zajednici i medijskoj pismenosti, edukaciji i produkciji te otvorena izložba fotografija i dokumenata o neprofesijskom filmskom stvaralaštvu Pule i Istre te posebno o MAFAF-u i Kinoklubu Jelen. Da su ovakve izložbe i cijela akcija prikupljanja i obrade arhivskoga materijala važne i dragocjene svjedoče i pitanja mlađih sudionika Revije koji se znaju začuditi nad nekim podacima. Tako se, recimo, pokazalo da neki ne znaju što je bio Jelen, nekada silno željena i ugledna nagrada publike na filmskom festivalu u Puli, po kojoj je onda i pulski amaterski klub dobio ime, a takvih je i sličnih podataka na ovoj izložbi bilo u obilju.

Kao što je u obilju bilo i kroštula o čijoj je kvaliteti i privlačnosti najbolje svjedočila brzina kojom su nestajale. Uostalom, jednako kao i na pressici održanoj u petak, kada se govorilo o prvim dojmovima članova žirija i kriterijima po kojima su odabrali četrdeset i dva filma u službenoj konkurenciji, i na prigodnom domjenku uoči svečanoga otvaranja i između prvih dviju projekcija.

Foto/Safet Omerović - Basso

Možda je sitnica, ali i po njima se pamte ovakva događanja brižno naglašava Marko koji uz malu ali vrijednu skupinu članova kluba vodi računa o svemu, od rečenih kroštula do nesretnog aparata za klamanje kataloga koji se, a kako bi drugačije, pokvario baš kad je najmanje trebalo.

Marko donekle podsjeća na Don Kihota, onim svojim izraženim profilom, visinom i suhoćom, ali čini se ipak tek izgledom i upornošću jer se njegov juriš na vjetrenjače itekako pokazuje uspješnim. Uostalom, brada mu je daleko od sjedoće pa će izdržati još koješta na putu kojim je odavno krenuo. Pulska filmska tvornica koju uspješno vodi od 2004. godine tiktaka poput urice i svake godine proizvodi nove dokaze da se ide pravim putem. Pa ako se dogodi i kakvo opuštanje, proklizavanje i zaštekavanje, tu je opet šarmantan osmijeh i novi napor koji dokaže da sve ide kako valja.

Šarm naravno ima svoju cijenu pa se tako i naše prve projekcije u petak, od one što ju je priredio Milan Bukovac promovirajući reviju 60 sekundi hrvatskoga filma koja će se za desetak dana održati u Zagrebu, do svečanosti otvaranja revije i službenih projekcija s prvih sedamnaest filmova u konkurenciji lagano pomiču i umjesto u 20.58, kako je precizno isplanirano, završavaju iza 21.15.

Čak nas ni onih 209 gnjevnih ljudi koji s nestrpljenjem čekaju pred kinom Vali, ne bi li s pola sata zakašnjenja pogledali neki svoj film, uopće ne brinu iako nas oni koji o tome vode računa pomalo usplahireno upozoravaju da izađemo čim prije, žene i djeca prvi. Svi smo na koncu ista, filmska publika. Dijelimo s njima istu ljubav, iako oni toga možda i nisu svjesni.

Ipak, sućutno dižemo s poda nekom od neprofesijskih gledatelja ispali paketić papirnatih maramica pa ga na naslonu grimizne fotelje ostavljamo ovima što će tek ući. Možda ih rasplače ono što će vidjeti?

Duško Popović

26.11.2011.