Retrospektiva jednog od najboljih britanskih i svjetskih redatelja Sir Davida Leana (1908.-1991.) u kinu Tuškanac okupila je petnaest od ukupno šesnaest njegovih filmova snimljenih između 1942. i 1984. godine (sve osim Madeleine (1950) s glavnom glumicom Ann Todd, njegovom tadašnjom suprugom (Lean se baš poput  Henrika VIII. ženio šest puta), koji se smatra njegovim najlošijim djelom), a započela je u ponedjeljak, 24. svibnja biografskom pustolovnom dramom Lawrence od Arabije (1962), dugom 216 minuta, snimanom pune dvije godine na 70mm, uglavnom u pustinjskim uvjetima, po scenariju Roberta Bolta i Michaela Wilsona, s glumcima Peterom O’Tooleom (kojem je to bila prva filmska uloga), Alecom Guinnessom, Anthony Quinnom i Omarom Sharifom, o britanskom oficiru T. E. Lawrenceu koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata ujedinio arapska plemena u borbi protiv Turske, za račun Britanije, dakako. Film je dobio sedam Oscara, uključujući nagrade za najbolji film i najboljeg redatelja i uglavnom se smatra najuspješnijim Leanovim radom.

Sve do srijede, 2. lipnja mogu se vidjeti i Borimo se na moru (1942), Sretna obitelj (1944), Radostan duh (1945), Kratak susret (1945), Velika iščekivanja (1946), Oliver Twist (1948), Strastveni prijatelji (1949), Brži od zvuka (1952), Hobsonov izbor (1953), Ljetno doba (1955), Most na rijeci Kwai (1957), Doktor Živago (1965), Ryanova kći (1970) i Put u Indiju (1984).

Kao prvu režiju dugometražnog filma, skupa s Noelom Cowardom, koji je imao glavnu ulogu kapetana razarača u Drugom svjetskom ratu i bio narator te napisao scenarij, potpisuje Borimo se na moru o sukobima Royal Navy s Nijemcima. Uspješno je adaptirao u filmove nekoliko Cowardovih scenarija, poput Sretna obitelj (o događanjima unutar obitelji između dva svjetska rata) odnosno Radostan duh (o spiritizmu, dobio Oscara za specijalne efekte), a zatim snimio Kratak susret, sa Celijom Johnson i Trevorom Howardom, romantičnu priču o nenadanom susretu udane žene i stranca koji preraste u pravu i beznadnu ljubav, i u kojem je dramatika naglašena izvrsnom crno-bijelom fotografijom Roberta Kraskera. Snima i uspješne adaptacije romana Charlesa Dickensa Velika očekivanja (osvojio Oscara za scenografiju i kameru) i Oliver Twist, s izvrsnim Alecom Guinnesom (s kojim je surađivao na čak šest filmova, ali su se i često svađali), kao i Strastvene prijatelje, o ljubavnom trokutu, Brži od zvuka, obiteljsku dramu o probijanju zvučnog zida, odnosno adaptaciju kazališne komedije Harolda Brighousa Hobsonov izbor, s izvrsnim Charlesom Laughtonom te svoj prvi film u boji Ljetno doba, o Amerikanki srednjih godina (Katharine Hepburn) koja doživljava svoju venecijansku avanturu.

Sljedećih godina Lean je snimao filmove po kojima je i najbolje poznat, zbog lijepih kadrova, mirne montaže i zanimljivih priča, poput Mosta na rijeci Kwai, za kojeg je dobio sedam Oscara, uključujući najbolji film, režiju i glumca, s Williamom Holdenom, Jackom Hawkinsom, Sessue Hayakawom u ulozi fanatičnog japanskog zapovjednika logora i Alecom Guinnessom (dobio Oscara),  još fanatičnijeg britanskog pukovnika, obojica gonjeni beskrajnim isticanjem vlastite kulture, principa i časti, odnosno Doktor Živago (dobio pet Oscara, uključujući najbolji film i režiju), po Pasternakovom romanu  nagrađenom (neprimljenom) Nobelovom nagradom, s nizom odličnih glumaca predvođenih s Julie Christie i Omarom Sharifom, čija se ljubav odvija u sjeni događanja prije, za vrijeme i poslije Oktobarske revolucije. Rayanova kći je ispao najkontroverzniji Leanov film kojeg jedni smatraju jednakim ranijim uspješnicama, a drugi velikim razočarenjem. Brak srednjovječnog učitelja i gostioničareve kćeri odvija se u sjeni borbe za oslobođenje Irske od Britanske dominacije, a u njemu uz Roberta Mitchuma i Sarah Miles nastupaju i predstavnici stare Leanove garde, poput Trevora Howarda i Johna Millsa (osvojio Oscara za sporednog glumca). Oscara je dobio i snimatelj Freddie Young. Dio kritike je pokopao film, a i financijski rezultati su bili daleko od očekivanih. Zbog toga je prestao s režijom idućih četrnaest godina, da bi se vratio 1984, u svojoj sedamdeset i šestoj, i snimio po vlastitom scenariju baziranom na romanu E. M. Forstera zadnji film, Put u Indiju, s Judy Davis, Jamesom Foxom i ponovo Alecom Guinnessom. Priča o rasizmu, imperijalizmu i seksualnosti dobila je jedanaest nominacija za Oscara, a osvojila dva, Peggy Ashcroft za sporednu ulogu te Maurice Jarre za glazbu. David Lean je iste godine dobio titulu Sir.

Kao svoje uzore je često navodio Johna Forda i Kinga Vidora, a sam je bio uzor Stevenu Spilebergu, Martinu Scorseseu, Georgu Lucasu i još mnogima. Nije uspio ostvariti suradnju s Marlonom Brandom kojeg je želio kao Viktora u Dr. Živagu, majora u Ryanovoj kćeri te u naslovnoj ulozi Lawrensa od Arabije.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com