Četrnaestu godinu za redom vrijedni i uporni Deže Kučera i FKK Baranja-film organizirali su u Mikro-kinu u Belom Manastiru reviju dokumentarnih filmova DOK film '20. koja je započela u utorak, 25. veljače projekcijom kratkog, sedmominutnog filma Grah guljaš, ovoga puta autora Deže Kučere, s kojim je pobijedio na Dvanaestom Gastro film festivalu u Osijeku 2016. te filma Ivana Ramljaka Kino otok iz iste godine, o malim otočnim kinima u nas, snimljenog u produkciji Restarta. Poslije svečanosti otvaranja gledatelji su mogli vidjeti i apsolutnu svjetsku uspješnicu te ovogodišnjeg kandidata za Oscara, Medenu zemlju autora Ljubomira Stefanova i Tamare Kotevske iz Sjeverne Makedonije.
Srijeda je bila namijenjena prikazivanju radioničkih filmova sa sedme Škole medijske kulture održane 2005. u Trakošćanu, a gledatelji su vidjeli Zagorje libre, Oazu i Zaljubljeno oko, koji je bio svojevrsni memento na prošle godine preminulog Krunu Heidlera, odnosno filmove u produkciji Hrvatskog filmskog saveza Ruta i spomenik Renate Poljak, Šljive ranke skupine autora i Dodir stopala, dodir ruke Ivone Biočić Mandić te u večernjem programu francusko-talijansku koprodukciju Selfie Agostina Ferrentea o šesnaestogodišnjacima koji pričaju svoju životnu priču pomoću mobitela te Ženu zmaj redateljice Ivane Sansević iz 2016. o tri djevojke koje se bore s anoreksijom.
Najzastupljeniji autor na ovogodišnjoj Reviji je Petar Krelja čije je filmove publika mogla vidjeti tri puta, u četvrtak Slomljeno krilo iz 2012. o empatičnoj krojačici Terezi i grlici koja je kod nje našla utočiše, u petak Moja susjeda Tanja o neobičnoj životnoj priči Kreljine susjede iz Zapruđa Tanje Kursar i u subotu Mariška bend iz 2011., o preko osamdeset godina staroj Mariški Holoubek koja je svirala violinu u country / podravskom sastavu. U četvrtak su na programu bili i Prezrena rijeka (Sava) Radovana Ivančevića i Bogdana Žižića iz 2003. o Zagrebu koji se nikad nije stvarno spustio na obale rijeke koja protječe kroz njega, Povratak posljednjeg Igora Paulića iz 2014., o Olegu Mandiću, posljednjem logorašu iz Aušvica te debitantske Dane ludila Damiana Nenadića iz 2018., koji su jedini dva puta prikazani, jer je druga projekcija bila i u subotu, a u petak klasike ne samo domaćeg dokumentarizma Nek se čuje i naš glas Krste Papića iz 1971. i Druge Zorana Tadića iz 1972. te dobro poznatu Srbenku Nebojše Slijepčevića kao i Zid smrti, i tako to Mladena Kovačevića iz 2016. o životu djevojke koja u cirkusu motociklom juri po unutrašnjosti drvene bačve i Strujanja Katerine Duda iz 2018., o tada praznoj bivšoj zgradi INA-Naftaplina u Zagrebu (danas je u njoj Državni inspektorat) u kojoj jedna vrtlarka zalijeva bilje, a vatrogasac čuva napuštenu građevinu.
Zadnjeg dana DOK filma '20., u subotu 29. veljače prikazane su i Manipulacije skupine autora u produkciji Hrvatskog filmskog saveza i još jedan autorski film Deže Kučere Sir od gunje, a na kraju dana i latvijsko-švicarsko-češka koprodukcija Putinovi svjedoci autora Vitalija Manskog.
Istovremeno je u izložbenom prostoru Centra za kulturu grada Belog Manastira 24. veljače postavljena izložba fotografija autora Fotokluba CVU Batana iz Rovinja pod nazivom Bezvremenost, koja ostaje otvorena do 15. ožujka.
Revije dokumentarnog filma posebno su dragocjene izvan uobičajenih filmskih središta i među publikom koja inače nije u prilici vidjeti druga ostvarenja osim standardnog repertoara, a odaziv i ove godine očito svjedoči o velikom zanimanju i za dokumentarni film.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com