Legenda kaže da je poslije završenog snimanja Vlaka bez voznog reda redatelja Veljka Bulajića, koji je 1959. godine bio dobitnik Velike zlatne arene u Puli i kandidat za Zlatnu palmu u Cannesu, ostalo nešto filmske trake koju je Jadran film ustupio Zagreb filmu, pa je na toj crno-bijeloj vrpci donekle čudna formata Obrad Gluščević 1961. snimio trinaestominutni igrani dokumentarac Pod ljetnim suncem. Film govori o Korčuli prije, za vrijeme i poslije turističke sezone, o domaćinima koji se iseljavaju u konobe i na terase ne bi li svoje postelje ustupili Nijemcima i Česima, o vjernim djevojkama čiji se mladići u sezoni pretvaraju u galebe, da bi im se onda kad furešte odu smjerno i molećivo vraćali pod skute, o urednom izbjegavanju prijavljivanja gostiju i plaćanja poreza, a sve to uz duhovite, kozerske komentare naratora u kojima se nađe i fine ironije i meke satire i nježna podbadanja.
Uostalom, kozerija i jeste duhovito, ugodno čavrljanje, zabavno pripovijedanje, predavanje ili govor bez pretenzija, zanimljivo, spretno i duhovito napisan novinski članak. Ili, takav film.
Vrijedi napomenuti da je 1964. Gluščević snimio igrani film Lito vilovito u kojem je na cijeli sati i pol produžio praktično istu temu o galebovima koje ovdje glume Boris Dvornik i Ljubiša Samardžić, a njihove strane i domaće žrtve Milena Dravić, Beba Lončar i Zorica Gajdaš. Dok je ova humorna priča imala zadatak zabaviti gledatelje baš kao i svaki drugi igrani film, Pod ljetnim suncem je bila tek filmska turistička kozerija u funkciji predigre prije cjelovečernjeg filma kakve su pedesetih i šezdesetih godina bile uobičajene u našim kinima.
Na prvoj projekciji filmova iz nacionalne zbirke Hrvatskog filmskog arhiva u novoj sezoni, održanoj 22. rujna u dvorani Katalozi na Marulićevom trgu 21, prikazana su tri dokumentarna filma odnosno tri filmske turističke kozerije, nastala u prvoj polovini šezdesetih godina kada se tom vidu namjenskih filmova pridavala posebna pažnja. Svjedoče o tome imena Vatroslava Mimice, Tomislava Pintera ili Radojke Ivančević-Tanhofer (koja je između ostalih montirala i filmove Živjet će ovaj narod (1947), Ciguli Miguli (1952), H-8 (1958), Rondo (1966) ili Letači velikog neba (1977.), i brojne druge) i drugih vrhunskih redatelja, scenarista, snimatelja, montažera i ostalih, angažiranih na tom zadatku.
Dok je prvi bio tipična predigra (ali s očitim umjetničkim pretenzijama) namijenjena prvenstveno domaćem gledateljstvu, druga su dva filma, petnaestominutna Ljepotica Jadrana redatelja Mladena Femana iz 1962, posvećena ljepotama i znamenitostima Dubrovnika i šesnaestominutni Sunčani Jadran redatelja Frane Vodopivca iz 1965., snimljena za turističku propagandu i napravljena i u stranim verzijama, na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, španjolskom i drugim jezicima, a snimljeni su u boji i relativno raskošnoj produkciji. Zanimljivo je da sva tri, uz činjenicu da su snimljeni u produkciji Zagreb filma, povezuje i glas naratora, glumca Branka Bonačija, rođenog 1920. u Šibeniku, koji je kao amater i kasnije profesionalac glumio u Dubrovniku, Splitu, Puli, Rijeci a od 1959. u HNK u Zagrebu te je u glasu i interpretaciji imao ono nešto, kao da je rođen za to.
Projekcija je bila usklađena s održavanjem Zagreb TourFilm Festivala koji je počeo 21., i traje do 24. rujna u kinu Tuškanac, a o filmovima je govorio filmski arhivist Juraj Kukoč.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com