Cherchez la femme kažu Francuzi, misleći da valja u ženi potražiti uzroke svakog  ubojstva, prijevare, osvajanja, ratnog zločina, otkrića kakvog kontinenta ili bar otoka, znanstvenog postignuća, dobročinstva, umjetničkog djela, plemenitosti dostojne Nobelove ili već neke nagrade, pa i filma. I zaista, čemu bi mogli služiti svi ti muški dosezi i samohvale ako ne sreći i zadovoljstvu žena, tih pripadnica slabijeg spola koje suvereno upravljaju muškardinima, glasnim, razbarušenim, samouvjerenim, jadnim vladarima svijeta. I koje na kraju odu u besmisao postojanja, s nekim opsjenarom, kako to obično biva.

Film redatelja Zdravka Mustaća Martinac promišljan je, sniman i nastajao od 1993. godine uz veliki poticaj i suradnju Borisa Poljaka, a dovršen 2015., točno deset godina nakon smrti svojega glavnog lika. Mustać je bio jedan od učenika, suradnika i prijatelja, koji je od Martinca naučio puno o životu i o filmu, pa se skupa s Poljakom i Martincem, mlad, vitak i bradat, vidi i u dokumentarnoj zabilježbi performansa Nije vrijeme za plodove iz 1989., dijelom uvrštenoj u film Martinac, kako kamenim splitskim ulicama nose sasušeno trešnjino stablo u obliku križa.

Ivan Martinac, koji je, kažu, bio ljuti katolik i vjerski mistik, rođen je 1938. godine u Splitu, bio je arhitekta po obrazovanju, a majstor eksperimentalnog filma po vokaciji (i autor desetak knjiga poezije), redatelj pedesetak kratkih (među kojima se izdvajaju trilogija Suncokreti iz 1960. i Rondo iz 1962., ali i Monolog o Splitu te Armagedon ili kraj, oba snimljena 1964., pa Mrtvi dan iz 1965., Fokus koji nastaje 1967. i Sve ili ništa iz 1968. godine) i jednog cjelovečernjeg filma, Kuća na pijesku (1985.) za kojeg neki tvrde da je tek djelomično uspio, a drugi da je najbolji hrvatski film svih vremena, pa Martinca svrstavaju, uz Pansinija i Gotovca, u vrh vrhova hrvatskog filmskog modernizma u okviru amaterskog, eksperimentalnog filma.

Odlučivši se za studij arhitekture, za jedno od mnogih zanimanja koja su ga opsjedala, Ivan je otišao u Zagreb i upoznao Tomislava Gotovca, a zatim u Splitu sreo Mirjanu Živković, glazbenicu iz Beograda na ljetovanju u njegovu gradu. Planula je velika ljubav, valjda jedina prava u njegovom životu. Zbog nje je prešao na studij u Beograd, tamo se uključio u rad Kino kluba Beograd i snimio neke od svojih najboljih filmova. Tamo se i profilirao kao zagovornik čistog filma. A jednog su dana on i Mirjana prekinuli, dogovorivši se da se više nikada neće vidjeti. On se vratio u Split, a ona navodno gorko zaplakala na dan kada je umro, i prije nego je dobila vijest.

Ranko Munitić pokušao je 1980. godine, temeljem veoma opširnog intervju što ga je vodio s Martincem i drugih tekstova, napisati monografiju autora, ali ju je poslije burnih i žestokih rasprava Martinac odbio. Knjiga je ipak objavljena 2011. godine, kada su i akter i autor već bili mrtvi.

Prije desetak godina dugo sam pokušavao dobiti intervju od Martinca. Izbjegavao je i odbijao, pa mi na kraju rekao da od tekstova koje drugi pišu o njemu nema ništa, a kada piše sam o sebi ipak nešto zaradi. Tekst sam na kraju napisao, a neki su odgovori ostali visjeti u zraku.

I zbilja, što bi bilo kad bi bilo? Kako bi se razvijali Martinčev život i karijera, da nije sreo Mirjanu? Kako, da se nisu rastali? Je li taj susret i još više, taj rastanak formirao jednog od najvećih autora koje smo imali?

Izvrstan biografsko-dokumentarni film Martinac dovršen je u produkciji Hrvatskog filmskog saveza, uz financijsku potporu HAVC-a, a premijerno prikazan u petak, 23. listopada, u kinu Tuškanac.

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com