Više je načina za proslavu 85. rođendana, a u tim godinama najčešći je dolazak najbližih, kakva prigodna gozba (više za uzvanike nego za slavljenika, valja paziti što se smije jesti!), ganutljiva prisjećanja na mlade dane i suza u oku, jer su nepovratno prošli.
Ne, ako je riječ o Zlatku Boureku! Rođen 4. rujna 1929. u Požegi, u židovskoj obitelji, što valja naglasiti jer objašnjava mnogo toga, posebno radišnost, upornost i volju, ali i specifičan osjećaj humornosti u svakodnevici, opredijelio se za likovnu umjetnost pa je diplomu slikarstva i kiparstva zaslužio 1955. godine, na zagrebačkoj Akademiji za primijenjenu umjetnost, a cijeli mu je život obilježen skupnim i samostalnim izložbama, scenografskim ostvarenjima u kazalištu i na filmu, kostimografijama, karikaturama…
Pijani Ilija, 1990.
Grafike stvara i izlaže od 1959., a od 1963. i slike koje nose prepoznatljiv pečat grotesknog humora i nadrealizma, jakih boja i ekspresionističke izlomljenost. Njegovi su likovi naglašenih tjelesnih osobina, velikih nosova, izražajnih očiju, klempavih ušiju, a i drugi su im dijelovi tijela veći ili drugačiji od uobičajenog. Uvijek je posebnu pažnju posvećivao i erotici, podjednako na slikama, u kazalištu ili na filmu. Oni koji su vidjeli njegove lutkarske farse Orlando maleroso (1977. u Dubrovniku) i Hamlet (u kazalištu Itd) zauvijek su ih, oduševljeni, zapamtili. Oni koji nisu, neka žale!
Njegova opsesija je oživljavanje skulpture u kazalištu i na filmu, pa još za vrijeme studija s grupom istomišljenika sudjeluje u osnivanju Zagrebačke škole crtanog filma.
Autor je niza animiranih filmova, za koje je najčešće pisao i scenarije. Prvi je bio Kovačev šegrt, davne 1961., za kojeg je dobio posebnu nagradu za smiono koncipirane likove i scenografiju na festivalu u Beogradu, a slijedili su I videl sam daljine meglene i kalne (1964), koji je višestruko nagrađivan, pa Bećarac (1966), Kapetan Arbanas Marko (1967), nagrađen u Oberhausenu, specijalnom diplomom za najbolju grafiku, Školovanje (1970), Mačka (1971), koja je osvojila prvu nagradu u kategoriji crtanog filma na festivalu u Beogradu, Love story i Farsa (1973), pa drugi dio Farse naslovljen Crvenkapica (1974), Ručak (1979) i nakon poduže stanke Most na Orljjavi (2002). Snimio je i kratke igrane filmove Cirkus Rex (1965) odnosno Mister Ventriloquist (1980), napisao šest scenarija za animirane filmove i potpisao brojne, više od četrdeset, scenografije u filmskim animacijama drugih autora i u svojima, od Nestašnog robota (1956), Cowboy Jimmyija (1957) i Velikog straha (1958) do Duge profesora Baltazara, Lutke bez kose, Zvonka sa zvonika i Alfreda noćnog čuvara, svi iz 1971.
Dobitnik je nagrade Vladimir Nazor, za životno djelo, koja mu je uručena 2005., a redovitim članom Razreda za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 20. svibnja 2010. godine.
Svoj je rođendan obilježio samostalnom i retrospektivnom izložbom slika koja je 2. listopada otvorena u zagrebačkoj Modernoj galeriji. Na izložbi je više od stotinu slika, a neke su od njih nastale doslovno jučer, odnosno u zadnjih nekoliko mjeseci, što svakako svjedoči o visokom radnom i stvaralačkom elanu umjetnika.
Izložba je popraćena i promocijom bogato opremljene monografije o slikaru Zlatku Boureku, čiji je autor kolega akademik Tonko Maroević. Autorica likovnog postava izložbe, koja ostaje otvorena do 2. studenoga, je Biserka Rauter Plančić.
Duško Popović