Od Ilice 8 do Trga valja prijeći manje od tristo koraka. Toga je oblačnoga i prohladnoga dana, petka trinaestog, prije točno trideset godina, Tomislav Gotovac hodao sam, i gol, a začuđeni su ga građani gledali s nevjericom. Trebalo mu je sedam minuta da prijeđe svoj put, povremeno se spuštajući na prljavi asfalt, ljubeći ga i razapinjući se po njemu. Vikao je Zagreb, volim te! Onda su mu prišli organi i odveli ga, zbog narušavanja reda i mira i mogućih duševnih boli koje bi svojom nagošću izazvao kod čudoredne populacije. Njegova objašnjenja da je riječ o umjetničkom performansu kojim protestira što ga već deset godina drže na ledu i ne daju mu da se bavi filmskom režijom, za što se školovao i pripremao, nisu prihvatili. Jednako je bilo i kasnije, na prekršajnom sudu. U ime naroda odrapili su mu zakonom predviđenu kaznu.
Ove godine, u nedjelju, trinaestoga dana mjeseca studenoga, u zagrebačkim je Klovićevim dvorima otvorena izložba trinaest fotografija toga čina što ih je prije trideset godina snimio Boris Turković. Ni Gotovca ni Turkovića više nema među nama.
U sedam minuta koliko je simbolično trajala izložba, o Gotovcu i onom petku prije trideset godina govorili su sudionici, Hrvoje Turković, koji se poput kakva Šimuna Cirenca pobrinuo da golom Gotovcu, privedenom u zelenu limenu kućicu koja je nekada stajala na Trgu, blizu ugla s Praškom, a služila da u njoj sjede službenici ZET-a, doturi kovčežić s odjećom, i fotografi Ivan Posavec i Mio Vesović koji su Gotovčevu akciju apostolski pratili i ovjekovječili svojim aparatima, pa brzo nestali s Trga kako im ne bi bio oduzet kompromitirajući materijal. Izložbu su u suradnji pripremili Galerija Klovićevi dvori i Hrvatski filmski savez.
Radivoj senior by Radivoj junior
U kinu Tuškanac iste je večeri prikazan film autora Željka Radivoja Živjeti art 77. Ovaj rad u nastajanju sastavljen je od razgovora što su ga prije nekoliko godina vodili Tomislav Gotovac i Vedran Šamanović, a snimao i u razgovor povremeno upadao sam Radivoj, pa od Gotovčevih filmova Prijepodne jednog fauna i Kuda idemo ne pitajte te od svojevrsne rekonstrukcije slavne akcije koja je, kako se obično kaže, postala temeljnim kamenom za buduća djela radikalne umjetničke prakse, dakle od filma Rubikon, snimljenog u jednom kadru, u kojem Tomislav Gotovac detaljno i u točnom vremenskom trajanju govori kako je akcija zamišljena i tekla, a Željko ga Radivoj vjerno snima prkoseći kiši koja uporno pada.
Prije projekcije su o Gotovcu i o njegovoj akciji govorili Vera Robić-Škarica i Slobodan Šijan, a poslije je trideset sretnika dobilo na poklon DVD s rečenim filmom.
Ove godine, u nedjelju, u podne, pod satom stoji Krešimir Dolenčić, sa suprugom i djecom i s plastičnom vrećicom iz koje viri grincajg. Neka žena, sva u bijelom, okreće ručicu vergla na početku Gajeve. Na Trgu političari prikupljaju glasove za predstojeće izbore, a na mjestu gdje su Gotovca prije trideset godina priveli koči se šator iz kojeg dopiru mirisi kuhana vina. I bude sjećanja.
A kad zatutnji podnevni top s Lotrščaka, poneki se prolaznik s nadom i očekivanjem zagleda prema Ilici, želeći da bi se odatle opet mogao pojaviti Tomislav Gotovac, uzdignutih ruku i uzvikujući Zagreb, volim te!
Neki se zaklinju da se i na kockama kojima je danas popločena Ilica i Trg, a kojih prije trideset godina nije bilo, ipak može nazrijeti trag što ga je ostavio.
Duško Popović