Zapis

“Ima jedna fotografija, iz mojega djetinjstva, iz osnovne škole, gdje su sva djeca u parovima, jašu jedno na drugomu ili se igraju, a ja stojim po strani, sam, kao da me se sve to uopće ne tiče, ali nisam nesretan ili povrijeđen, samo stojim sam” - kaže profesor Pansini negdje na početku razgovora kojega vodimo u njegovoj radnoj sobi, u stanu u zagrebačkom naselju Siget, okruženi slikama i knjigama, uz ukusne kolače koje nenametljivo nudi gospođa Vesna (pa se samozatajno povlači, ostavljajući nas dvojicu same, da razgovaramo u miru) i uz dobro rashlađeno pivo u limenci, koje nam toga vrućega popodneva pomaže da riječi lakše teku. Pričamo popodne, jer profesor Pansini i danas voli raditi noću, kada je tiho i kada je sam, pa se nerado rano diže i prije podneva, upozoravaju me oni koji ga poznaju mnogo bolje nego ja, nije ga pametno ni nazvati, da o susretu i razgovoru i ne govorimo. Opet sam napravio malu zbrku pri dolasku, tra- žeći profesora na broju 16 B, a ne D, gdje zaista stanuje, tik uz kvartovsku videoteku, koju mi je, precizno, naveo kao glavni orijentir dok smo dogovarali taj naš susret. Samouvjereno sam obišao pola Sigeta, razgledao prostore istoimenoga auto-moto društva, pronašao advokatsku kancelariju Gršić, prijatelja mojih roditelja, iz davnih vukovarskih dana, susreo kolegu novinara Desnicu, kojeg nisam vidio deset i više godina, a danas je poznat kao jedan od one dvojice koji su uspjeli izvući nešto novca iz Ljubljanske banke, podsjetio se nekadašnjih dolazaka u sigetski dječji vrtić, u kojem već godinama radi moja sestra Magali, a kad sam 11 Profesor dr. Mihovil Pansini PANSINI konačno priznao da je vrag odnio šalu i da nemam pojma gdje je stan Pansinijevih, prihvatio sam se mobitela i pozvao profesora u pomoć. Sve mi je objasnio iznova, pa sam se ubrzo užurbano uspinjao stubištem višekatnice u kojoj stanuju (dok je gospođa Vesna silazila dizalom po mene!) i tako, dok bi dlanom o dlan, nakon samo pola sata lutanja i nedoumica, stigoh kamo treba. Poslije mi je palo na pamet kako sam mogao zloupotrijebiti činjenicu da razgovaram sa liječnikom i sveučilišnim profesorom otorinolaringologije i dati malo pregledati uši, koje čuju ono što hoće, a ne ono što im je rečeno, no, kao i obično, nisam se sjetio na vrijeme. Uostalom, čini mi se da je problem više u prostoru između ušiju. Objašnjavam odmah na početku da ću probati napraviti dva razgovora, jedan za Zapis, a drugi za specijalizirani medicinski časopis, za koji takođ er pišem, pa me profesor Pansini malo čudno gleda. Ja ga uvjeravam da će to biti baš onako, pansinijevski, eksperimentalno, razgovarati istovremeno i s liječnikom i s filmašem (kao da je tu dvojicu u istomu tijelu uopće moguće razdvojiti) i zaista, iduća dva sata provodimo skačući s teme na temu, od audiologije, vestibulologije i rehabilitacije sluha i govora do pedesetogodiš njeg bavljenja filmom. Tko zna što će na kraju od svega ispasti? A krećemo, naravno, od početka, od korčulanskih ranih djetinjih dana Mihovila Pansinija, koji odrasta, kako kaže, uz tri oca, onog pravog, trgovca Pansinija, koji cijeloj obitelji osigurava solidan standard pa Mihovil može provoditi vrijeme baveći se svojim prvim (i vječnim) ljubavima, čitanjem, slikarstvom i filmom, na što snažno i dugotrajno utječe i stric Pansini, amaterski slikar koji svoje radove ne pokazuje širem krugu i nema potrebu za izlaganjem vlastite intime, te brat Pansini, stariji od Mihovila jedanaest godina, koji će se stoga veći dio života odnositi prema mlađemu bratu više očinski nego bratski. Pod stričevim utjecajem, Mihovil sanjari o slikarstvu, a odlučujući se za studij bira ipak arhitekturu, no obiteljski savjet mijenja tu odluku, jer, kažu, ako završiš arhitekturu nitko ti ne jemči kako ćeš i od čega živjeti, a medicina je ipak sigurnija, možda ćeš biti i loš doktor, pa ipak ćeš biti doktor! Na izbor imaju utjecaja i kolege iz Korčule i Splita, od kojih se nekolicina odlučuju za medicinu. Tako Pansini dolazi 1947. na studij u Zagreb, gdje će i diplomirati 1953. Ali, mnogo će još puta reći: “postao sam filmaš zato što nisam mogao postati slikar”, i svoju će mladenačku opsjednutost likovnošću godinama realizirati, barem dijelom, u filmu. Uostalom, film rano otkriva, kao dječak voli ići u kino, a neke filmove gleda i više puta, kada je moguće, pronalazeći u njima pri svakom gledanju nešto novo i zanimljivo. Izrazito vezan uz obitelj, u djetinjstvu na Kor- čuli, a zatim i uz bratovu (kod kojega stanuje tijekom studija) u Zagrebu, Pansini se dolaskom u veliki grad sve više okreće filmu. S kolegom sa studija medicine, Miroslavom Bergamom, iz Omiša, sve je češće u kinu ili vrijeme provode pričajući o filmu. To njegova brata, onog trećeg oca, navodi na niz ozbiljnih razgovora s mladić em, kojega upozorava na opasnosti strastvena bavljenja filmom, na realnu mogućnost zanemarivanja studija, sve do postavljanja dramatična pitanja: “Pa kakav ćeš ti na koncu biti doktor, ako ti je film važniji od medicine?” Kao da se može ići protiv ljubavi, i protiv sebe. Pansini je tada još stranac u Zagrebu, između ostaloga ima problema zbog dalmatinskoga dijalekta kojim i dalje govori pa mora učiti knji- ževni hrvatski i (ne samo) stoga guta literaturu, upijajući i jezik i ideje. Tih godina otkriva knjigu Bele Balaža Filmski jezik, koja će mu zauvijek ostati jednim od najvažnijih izvorišta promišljanja o teoriji filma i o praktičnom bavljenju filmom. Uvijek kritičan, ne prihvaća sve što je izrečeno ili napisano, nego analizira i izvodi vlastite zaključke. Sam ili s Bergamom često je u kinu, posebno u kinoteci (“kinoteka je groblje filma” reći će kasnije, kada dolazi u fazu u kojoj dobar dio klasika proglašava lažnim veličinama), a u to vrijeme najviše voli filmske matineje (“meni je najdraže ići u kino ujutro”). Početkom pedesetih, Mihovila Pansinija privla- če i automobili, pa upisuje auto-školu, odlučuje se sustavnije posvetiti fotografiranju, pa postaje polaznik tečaja u fotoklubu i tek nakon toga, opet zajedno s kolegom Bergamom, otkriva Kinoklub Zagreb. Tada su još dominantni autori predvođeni Paspom, Miletićem i drugima, koji su snimali ili obiteljske filmove ili komedije i vjerojatno su, misli dr. Pansini, smatrali amaterski film manje vrijednim, u usporedbi s profesionalnim, a općenito film i nisu doživljavali umjetnošću, poput kazališta ili književnosti. Barem se tako tada učinilo Mihovilu Pansiniju, 12 studentu medicine i autoru nekoliko objavljenih kritičkih tekstova o suvremenoj filmskoj umjetnosti i općenito, o problemima filmskoga stvaralaš tva. “A ja sam imao jednu ideju, koju su možda imali i drugi, da se može u filmu napraviti nešto sasvim drukčije nego što je ikad napravljeno”, definira danas svoja tadašnja vjerovanja. Profesor Pansini žestoko se opire tvrdnjama o osobnoj hrabrosti koju je ipak trebalo imati da bi se kao početnik i posve novo ime najprije suprotstavio ustaljenom tijeku stvari u Klubu, a zatim, u tek nekoliko godina, postao ne samo glavnim klupskim autorom nego i jednim od najvećih imena u svjetskoj povijesti neprofesijskog filmskog stvaralaštva. Uh, tek na ovu konstataciju skače sa stolice. “Ma kakvi” - govori glasnije i brže nego inače - “otkud vam uopće takve primisli, nisam se nikada osjećao kao pripadnik grupe odabranih, nisam nikada o sebi razmišljao kao o nekoj svjetskoj veličini, niti sam tomu težio, niti bi me to zanimalo!” Možda je tako, odvraćam, ali drugi su vas takvim vidjeli i prepoznali, godinama ste bili i još ste uvijek autoritet ne samo kod nas, već širom svijeta i baš me zanima kako godinama, već praktično pedeset godina, nosite taj teret? “Ne osjećam ga”, mirno odgovara dr. Pansini, “jedino sam uvijek nastojao i želio da se moji filmovi svide ženama. To mi je bio glavni cilj i najvažniji kriterij uspješnosti!” Mihovil Pansini, Tomislav Kobia i drugi dolaze 1953. u Kinoklub Zagreb s drukčijom općom i filmskom kulturom, s nametljivošću i omalovaž avanjem starijih, svojstvenima mladima u odnosu prema starima. Njihovi prvi filmovi bili su način izražavanja egzistencijalne tjeskobe i nemoći, a suvremena kretanja u kulturi, znanosti i umjetnosti, te povijesni i politički kontekst vremena, za poimanje su autora bili važniji od stanja u filmskoj umjetnosti, jer su imali i veći i snažniji utjecaj. Od samoga početka žele istaknuti kako oni vide prijelaz zbilje u umjetnost: poznatu stvar, prerađenu ili ne, valja gledati posve drugim očima. Cjelokupnim svojim doživljavanjem i promišljanjem pokazuju sasvim pobožnu ozbiljnost prema filmu, shvaćanje kako amaterski film može biti umjetnost, da je smisao podjednako u istraživanju filmom (duševna stanja) i istraživanju filma (eksperimentalni film), te da nešto osobno nikada ne može postati umjetničko djelo jer ni jedno pravo djelo ne izvire iz odvojenog čovjeka, što ne isključuje osamljenika pa i pustinjaka, nego je to djelo proisteklo iz čovjeka koji je na neki način hologram svijeta i života oko njega, medij, posrednik, sredstvo, kojim se njegovo doba iskazuje. Tu se budi i slikar u Pansiniju: ne može se svatko baviti apstrakcijom ili, najmanje, treba prvo dobro poznavati figurativno slikarstvo da bi ga se zatim uspješno zamijenilo novim pristupom. Jednako tako, treba prvo naučiti pravila i filmski jezik da bi ga se moglo mijenjati. Svaki je film (i svaki video) nastao kao proizvod tehnologije kojom realizator već u glavi stvara film, ali tehnologija uvijek mora biti u drugom planu. Pansini sebe definira kao buržuja, liberala, ali uvijek socijalno orijentirana čovjeka, koji je kinoklub shvaćao kao izrazito demokratsku instituciju, jer je svatko mogao doći u njega, dobiti razne oblike pomoći, od kamere i filmske trake do savjeta i kritičkih razmišljanja kolega, pa se onda dokazati (ili propasti), isključivo na temelju vlastita rada, talenta i kreativnosti. I danas kaže s mnogo strastvene iskrenosti: “Za mene je film svetinja!”. Uvijek razapet između filma i medicine, izabrao je jedino prihvatljivi pristup: “Ako se ja bavim filmom sa strane, onda mogu raditi samo amaterski film!”. Ali, pod time se nikako ne smije razumijeti nešto manje vrijedno ili staračko provođenje vremena. Pansini se silno naljutio kada je otišao u mirovinu (rekli bi, fiktivnu, jer i danas radi jako mnogo) pa su mu neki rekli da će sada imati više vremena za film, svoj hobby. Ma, kakav hobby, ljuti se i danas, za mene je film bio i ostao život, nema to veze s nekakvim slobodnim aktivnostima. Poznata je i njegova konstatacija kako se u znanosti razlikuju učenjaci i istraživači, kao dvije psihički i intelektualno različite vrste ljudi. Drugi ne moraju nužno imati kulturu i mnogo znanja prvih, oni su opsjednuti prodiranjem u neznanje pretvarajući ga u znanje. To su avanturisti. To je Pansini, dodajem. Konač- no, valja spomenuti još jednu bitnu značajku. “Uvijek sam znao mnogo i tečno govoriti”, kaže s osmijehom profesor Pansini, “pa sam i tih godina mogao verbalno nadjačati one koji su mislili drukčije, a bilo je tu i nešto filmova kojima sam pokušao pokazati da nisu sve samo riječi.” Tu pada i anegdota o Mili Depolu, korčulanskom redikulu iz poslijeratnih godina, 13 PANSINI koji je volio mnogo pričati pa su ga ljudi zafrkavali, praveći se kako mu se dive, i znali su ga pitati odakle mu tolika pamet. “E,” odgovarao je važno šjor Depolo, “ja noću mislim što ću po danu govoriti!” Valjda sam i ja takav, smije se Pansini. Odmah nameće i simpatičnu tvrdnju: u Kinoklubu Zagreb najbolje se i najkreativnije radilo kada su ga vodili - Dalmatinci! Znam, kažem, da se s time slaže Vedran Šamanović, koji voli reći da bi valjalo promijeniti ime KKZ u Kinoklub Zagreb-Split. “Moglo bi se, ali prava bi hrabrost bila vratiti se u Split pa tamo mijenjati ime kluba u Kinoklub Split-Zagreb”, smije se dr. Pansini na takva razmišljanja. Ili Split- Zagreb, preko Knina, dodajem, tek toliko da se i moja, depolovska, čuje. Dokazujući kako amaterski film može biti umjetnost, kako može istraživati duševna stanja egzistencijalne stiješnjenosti i nemoći (“nakon ratnog doba otvorena su vrata samo u prostor veće skučenosti”, napisao je dr. Pansini), a zatim, uz razvijenu suzdržanost ili kao bijeg od stvarnosti, od sebe, od nerazumijevanja, ili kao izraz vitalnosti i vraćanja dobra raspoloženja - da se može istraživati i sam film, odvajati pojedine sastojke filma, fiksacijom isključiti vrijeme, autora i predmetnost, Pansini počinje snimati 1953. (kao liječnik opće medicine u Zagrebu, pa iduće dvije godine u Domu zdravlja Korčula), logične naslove Korčula 53 i Gospodin doktor, da bi nastavio 1954. (Civilizacija iznakazuje čovjeka, Snovi /s dr. Bergamom/, Transmeatalni pristup do šupljine srednjeg uha, Osuđeni /doživljaj fatalizma povijesti, s temom zarobljenosti, okruženja žicom, alegorijski prenesno na pijetla/, te Vizija grada), pa 1955. (Isabella I, Život stvari, Smirena predvečerja, Zagorski cug, Trenutak slobode, Brodovi ne pristaju /nakon čitanja Kafkina Procesa, možda njegov najintimniji film, zbog kojeg mu je čak bilo neugodno jer se, kaže, previše ogolio/). Godine 1956. snima Rastanak (opet s Bergamom), a 1957. Isabella II. Iduće, 1958, nastaju Ljudi za sutra, Kamen sebi diže spomenik (o Meštroviću, kamen proizvodi ljude, a ljudi proizvode skulpture), Siesta (snimljen s jednog prozora u Drnišu, sa suprugom Vesnom u glavnoj ulozi te s temom lista papira koji uzaludno pokušava odletjeti nošen vjetrom), Ribe, ribe, kost (o jednom dubrovač kom slikaru, s nizom duplih ekspozicija) i U jednoj maloj tihoj kavani (najnarativniji Pansinijev film, nastao kao plod dogovora s Miroslavom Bergamom da obojica naprave film na istu temu, što je Pansini napravio, a Bergam nije), te, na prijelazu u 1959, Piove (film snimljen kroz mutno staklo, čime se iskrivljuju figure i isključuje predmetnost, te gdje je, kaže autor, scenarij bolji od same realizacije, i gdje se sve temelji na problemu razbijanja slike da bi se ispitalo djelovanje pokreta i boje). Birajući liječničku specijalizaciju, dr. Pansini želi se posvetiti okulistici, naravno i stoga što ga zanima odnos leća u filmskoj kameri i ljudskome oku i sve o vizualizaciji, no jedan posjet slavnoga otorinolaringologa, prof. dr. Ante Šercera, obitelji Pansini na Korčuli, sve mijenja: profesor Šercer zna, naravno, za Mihovilovo sve zaokupljenije bavljenje filmom, pa mu nudi mjesto voditelja foto-kino laboratorija (kojega će nazvati FOKINOL) u sklopu Klinike za ORL, u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici, koji će se baviti stručnim i znanstvenim filmom i fotografijom. Specijalizacija iz otorinolaringologije podrazumijeva se. Tako se dr. Pansini idućih nekoliko godina danju bavi svojom specijalizacijom, a noću radom u FOKINOL-u, izmišljanjem i realizacijom dokumentarnih, animiranih, odgojnih i drugih filmova. Specijalizacija traje do 1960. Od 1958. predavač je na Medicinskom, a od 1978. i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Docent od 1970, sveučilišni profesor od 1979, doktorom medicinskih znanosti postao je 1965. Od 4. ožujka 1961. prvi je nositelj zvanja majstor amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji. Iste su godine zvanje dobili Aleksandar Petković i Marko Babac. Ivan Martinac i Vladimir Petek ga dobivaju 1964, Lordan Zafranović i Ljubiša Grlić 1966, Andrija Pivčević, Tomislav Gotovac i Oktavijan Miletić (počasno) 1967, Aleksandar Stasenko 1968, Miroslav Mikuljan 1973, te Tatjana Ivančić, Željko Luković, Petar Trinaestić i Ivo Lukas 1980. Počasno je zvanje dobio i Maksimilijan Paspa. Posve solidno društvo. Negdje u to vrijeme, Tomislav Kobia izmišlja pojam antifilm, što je već po nazivu pobuna, protiv dosadne svakodnevnice i nemoći samoostvarenja, a sve su učestaliji i razgovori o antifilmu, nastali jednostavno zato što tada u Kinoklubu Zagreb nije bilo filmske vrpce pa se više razgovaralo, umjesto da se snima, tvrdi danas Mihovil Pansini. Iz svega se spontano (uz 14 tek nešto nužnoga dirigiranja, usmjeravanja i organizacije) rađa GEFF, 1963. godine. Filmske se trake ipak tu i tamo našlo (Pansini je uglavnom sve svoje filmove snimio na traci nabavljenoj vlastitim sredstvima /nekada ipak nije loše biti doktor/) pa iste godine nastaju i filmovi Zahod, koji se opet bavi ponajprije omiljenom temom ljudske nemoći, Dvorište, kao pravi film fiksacije, s više autonomnih kadrova i paralelnim, autnomnim zvukom (Petek rabi fiksaciju prije Pansinija i prije Gotovca, nesebič no naglašava Pansini), Scuza signorina, kao totalno isključenje autora, K-3, čisto nebo bez oblaka, kao isključenje predmetnosti, te Igre na krevetu /Nema veze / Bez veze/ i Metalna ptičica. U tijeku Domovinskog rata daje svoj prinos, među ostalim, potpisujući dokumentarac Pismo iz Hrvatske (1992). Priznajem profesoru Pansiniju: kad bi netko od mene tražio da ga definiram u jednoj riječi, rekao bih strogost. Meni je uvijek djelovao, a znamo se, površno, dvadesetak godina, izuzetno strogo, autoritarno, nedostupno. Profesor se smije, odbijajući takve kvalifikacije. “čuo sam i od drugih slično, ali vjerujte mi da sebe ne doživljavam takvim. Vidite, u svakodnevnu životu, recimo ovdje, u obitelji, nije se nikada osjećala ta navodna strogost, moja Vesna i kćeri Izabela, Renata i Rafaela imale su posve jednaka prava odlučivanja, čak je i naš mačak bio smatran obiteljski ravnopravnom osobom, i zaista mislim da nema riječi o kakvoj strogosti i autoritarnosti.” Možda je tomu tako, ali ostaje ona fotografija iz djetinjstva, ono stajanje sa strane, već tada izražena samosvojnost, osobnost. Uvijek svoj! Uvijek poseban. Sam. Odlazeći, unaprijed se ispričavam zbog mogu- ćega profesorova nezadovoljstva konačnim rezultatom našeg razgovora, a on me umiruje: “Sve što ja sada vama govorim može se interpretirati na pedeset načina. Hoću li biti zadovoljan ne znam, no pristao sam na razgovor pa onda unaprijed i na to kako će biti uobličen.” Meni se učinilo da je ovo jedna, moja, prihvatljiva varijanta.