Knjige

Od susreta s igranim filmom Kraljica noći (2001) na festivalu u ruskom Sočiju, kojemu je i danas jedan od selektora, ruski kritičar Sergej Lavrentjev ne ispušta iz vida njegova autora - hrvatskoga redatelja Branka Schmidta. Kad god je u prilici poziva ga u goste s nekim novim filmom, ili pak hodočasti u Pulu kad je Schmidtov novi naslov u programu festivala. U međuvremenu proučava ono što je redatelj stvorio prije tog “fatalnog” milenijskog susreta, kada se, nakon kreativno kolebljiva razdoblja 1990-ih obilježena suzdržanom recepcijom kritike i publike, počinje vraćati u mladenačku formu i potom nizati iznenađujuće intrigantne filmove s britkim pogledom na hrvatsku stvarnost.

Ova knjiga, ujedno prva koju je neki strani publicist napisao o nekom hrvatskom filmskom redatelju, rezultat je te ljubavi iz daljine, s retrospektivnim pogledom koji seže do zrelog socijalizma i kinematografije u bivšoj jugoslavenskoj federaciji kao okviru nastanka Schmitova cjelovečernjeg debija Sokol ga nije volio i drugih ranih ostvarenja. Pišući jednostavnim publicističkim stilom ruski se kritičar dotiče mnogo čega: filmskoga života u SSSR-u, komunizma i postkomunizma, festivala i položaja filmske kritike danas… Kao što u predgovoru knjige bilježi njegov hrvatski kolega Dean Šoša, „Lavrentjev iz daljine bez srama analizira Schimdtove filmove u europskom kontekstu“, dok promatrajući Schmidta iznutra „uviđa osebujan karakter koji je ovom redatelju omogućio da mlad dotakne vrh, padne do dna i onda u zrelim godinama režira najmlađe filmove naše kinematografije“.