Hrvatski Filmski Ljetopis

791-21(540):176

Nakon desetljeća intelektualnog podcjenjivanja, Bollywood je predstavljen na načine koji naglašavaju njegove pozitivne psihološke, socijalne, kulturne i estetske aspekte. Sve ga se više doživljava kao duboko ukorijenjenog u indijski milje (pa čak i nadilazi njegove granice). Ovaj rad obrađuje vezu između očitih erotskih komponenti indijskog popularnog filma i erotizma u klasičnoj sanskrtskoj književnosti. Ta kinematografija predstavlja ujedno i nastavak tradicije i prekretnicu koja odgovara potrebama i ukusu nove Indije.

791-21(=1-81) 791.633-051Thornton, W.(049.3)

Ovaj rad objašnjava zašto do 1990-ih nije bilo filmskih redatelja aboridžinskog podrijetla. Njihov dolazak označava početak opovrgavanja duge tradicije orijentalističkog načina predstavljanja aboridžinstva u australskoj filmskoj industriji. Hvaljeni film Samson i Delila (2009) Warwicka Thorntona, redatelja aboridžinskog podrijetla, također razotkriva bjelački ideološki okvir i paternalističke pretpostavke o prihvatljivom prikazivanju aboridžinske kulture. Taj nepretenciozni film govori o svakodnevnom preživljavanju Aboridžina na području Sjevernog teritorija kroz krhku ljubavnu priču o dvoje mladih Aboridžina, Samsona i Delilah, koji, unatoč strašnoj nevolji, pronalaze nadu u svijetlu budućnost.

791.633-051Kiarostami, A.(049.3) 791-21(55)"200"

Esej o trilogiji Koker (Rostam-abad) iranskoga redatelja Abbasa Kiarostamija, koju čine filmovi Gdje je kuća mojega prijatelja (Khane-ye doust kodjast?, 1987), I život se nastavlja (Zendegi va digar hich, 1992) i Kroz stabla masline (Zire darakhatan zeyton, 1994), razmatra specifičnost filmske metode Abbasa Kiarostamija u radu s neprofesionalnim glumcima, te vezu s pejzažom i promatračkom, dokumentarističkom metodom kamere koja, pod utjecajem talijanskog neorealizma, od njegovih filmova čini filmsku poeziju.

791.221.9(560)"200"

U turskoj je kinematografiji dramatičan porast produkcije u posljednjem desetljeću otvorio vrata filmu strave (koji dotad praktički nije postojao), što je za posljedicu imalo desetak takvih filmova između 2004. i 2010. godine. U pogledu sadržaja i forme mnogi od tih filmova crpe inspiraciju iz ranijih filmova toga žanra. Možemo govoriti o različitim stupnjevima inspiriranosti, od usvajanja do imitacije, od reinterpretacije do translacije, no gotovo u svakom slučaju, u pokušaju opisivanja kolektivnih strahova turskoga društva, nailazimo na lokalne i islamske motive usporedno sa žanrovskim konvencijama i temama. Presijecanje i interakcija globalnih konvencija i lokalnih motiva čine ove filmove primjerom transnacionalne kulturne pojave. Ovaj se esej posebice bavi načinom na koji su ti filmovi umetnuli lokalne i islamske motive u taj žanr. Interakcija lokalnih motiva i žanrovskih konvencija i tema, kao što su mržnja prema ženama, antagonizam vjere i znanosti ili tehnološka anksioznost, daju zanimljive odgovore o ovom transnacionalnom kulturnom fenomenu, pri čemu nam reakcija publike pruža uvid u različite načine doživljavanja.

791.633-051Babaja, A.(049.3)

Počevši od osobnog odnosa prema Babaji kao autoru intimistički postavljenog dokumentarnog filma Dobro jutro (2007), autorica objašnjava kakvu ulogu u autorovu opusu ima njegov prvi, a ujedno i posljednji autobiografski film, odnosno na koji se način ranije Babajine preokupacije (npr. potrošnošću tijela, odnosno, riječima Ante Peterlića, "akcidentalnošću pojave i nestanka") sintetiziraju u ovom osebujnom ostvarenju. Film Dobro jutro koristi isječke ranijih redateljevih ostvarenja da bi definirao poziciju svog junaka, samog Babaje koji uz pomoć mlađih suradnika savladava elektronsku kameru, pa autorica teksta prolazi kroz Babajin raniji opus, objašnjavajući na koji je način u njima obrađivan odnos prema smrti i ostale Babajine teme. No, ističe se u tekstu, ovaj je redatelj majstor filmske forme koja snažno uvlači gledatelja u njegovu intelektualnu (ne i emocionalnu!) intimu, pa se Babajini filmovi mogu shvatiti kao jedan i cjelovit, davno započet, a nedavno moćno završen esej o životu i smrti.

791.633-051Babaja, A.:82-4

Autorica obrazlaže esejističku komponentu stvaralaštva Ante Babaje, promatrajući neke filmove koji se obično smatraju dokumentarnima u svjetlu esejističkog modela stvaralaštva kao samostalnog filmskog područja. Riječ je o itekako uglednim ostvarenjima – Jedan dan u Rijeci, Tijelo, Kabina, Čekaonica, Starice, Dobro jutro – u ovom slučaju razrađivanima u sklopu (pretežito frankofone) filmološko-filozofske teorijske tradicije, ali i na temelju dosadašnjih zapažanja u hrvatskoj filmologiji. Pritom ne treba zaboraviti da se esejistička komponenta Babajina autorskog koncepta upečatljivo provlači i u njegovim igranim filmovima (Breza, Mirisi, zlato i tamjan, Kamenita vrata), pa se teza meditacije o smrti, zajedno s naturalizmom usvojenim u poetskim esejima Čekaonica i Starice, čak može shvatiti i kao skica za Babajine igrane filmove. Autoričina zapažanja o filmskom esejizmu navedenih ostvarenja stoga imaju veliku važnost za općenito razumijevanje Babajina filmskog stvaralaštva.

791.633-051Babaja, A.:159.923.31

Središnji motiv dokumentarnih filmova Ante Babaje jest fenomen tijela. Babaja ga upotrebljava kao fizički dokaz i kao metaforu svojeg pesimističnog stava o besmislu života svedenog na nemoćnog, depresivnog i zločestog pojedinca. U tekstu je opisan način na koji Babaja razvija ovaj stav kroz motiv tijela, ali i način na koji se suprotstavio tom stavu. Također, opisani su primjeri nekih, vrlo rijetkih, Babajinih dokumentarnih ekscesa koji su prožeti slavljem života, vrijednosti čovjeka i ljudskog htijenja koje može rezultirati uspjehom. Slijedeći metaforiku tijela, to su rijetki filmovi u kojima se Babaja uspio emancipirati od tjelesnog.

791-22:791.633-051Babaja, A.(049.3)

Rad je posvećen analizi šest ranih kratkometražnih filmova Ante Babaje koji su važni u razumijevanju njegovih cjelovečernjih filmskih klasika jer se već u njima uočavaju stilske osobine koje će obilježiti njegovo kasnije stvaralaštvo. Gotovo cjelokupni Babajin kratkometražni igranofilmski opus utemeljen je na oštrom satiričnom ismijavanju ljudskih i društvenih mana te sklonosti eksperimentu s filmskim izražajnim sredstvima, što je dovelo do naglašeno stiliziranih filmova s važnom ulogom glazbe u njima. Neki od tih filmova, poput Pravde (1962), danas se smatraju klasicima hrvatskog kratkometražnog filma, a sklonost adaptaciji književnih djela koja je naznačena u tom djelu ostat će i u njegovu daljnjem stvaralaštvu, kroz djela Slavka Kolara i Slobodana Novaka, okosnicom njegovih filmova. Suradnici poput Božidara Violića i Tomislava Pintera s kojima je suradnju započeo upravo u tim kratkometražnim igranim filmovima uvelike će doprinijeti kvaliteti nekih njegovih cjelovečernjih filmova, a kratka mu je forma poslužila i kao područje isprobavanja postupaka koje će usavršiti u svojim kasnijim djelima.

791.228(47+57)"191/198"

Povijest sovjetskog animiranog filma neodvojivo je vezana za društvene i političke promjene i zahtjeve koje joj je postavljao nacionalni i partijski propagandni stroj. Stoga je jedini način da se razumije genealogija sovjetske animacije supostavljanje umjetničkih dosega kulturnom okružju. Autor istražuje kako su povijesni okvir i dominantne umjetničke tendencije, često dekretom propisane, omogućili nastajanje nekih od najcjenjenijih animiranih filmova čitave svjetske animacije u djelima Jurija Norštejna i Fjodora Hitruka, a kasnije i Priita Pärna te Igora Kovaljova. Tekst panoramski oslikava ukupnost povijesti sovjetskog animiranog filma filtrirajući najvažnije tendencije i najuspjelija djela.

791.65.079(497.5 Zagreb):791-21/-22(497.1)"1955/1990"(049.3)

791.65.079(497.5 Zagreb):791.228(100)"2010"(049.3)

791.65.079(497.5 Pula):791-21"2010"(049.3)

791.65.079(497.5 Pula):791-21(100)"2010"(049.3)

791.65.079(497.5 Motovun):791-21/-22(100)"2010"(049.3)

791.228:808.5(=163.42)(049.3)

791.65.079(497.5 Pula)(091)(049.3)