english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2007.
57

Oko kina

Francuski film za vrijeme okupacije

Uz ciklus filmova u kinu Tuškanac, 29. siječnja — 8. veljače 2007.

U izvrsnoj knjizi uspomena La suite a l’ecran (naklada Acte Sud-Institut Lumi#re) scenarist Jean Aurenche pripovijeda kako ga je francuski pjesnik Jean Eluard 1941. zaskočio u blizini pariškoga Place de l’Etoile. Jureći prema njemu, zadihani Eluard kazao mu je: ”Znaššto, Jean? Upravo sam vidio tvoje remek-djelo, Vjenčanje u prnjama (Le Mariage de Chiffon).” Skromniji i tankoćutniji Aurenche to komentira: ”Mislim da je bio očaran zato što mu je u okupiranoj i poniženoj zemlji, kakva je u to doba bila Francuska, srce razgalio lik koji glumi André Luguet, elegantni i plemeniti časnik otmjena izgleda koji se doima punim samopouzdanja.”

Prije nego što nastavim s ideološkom ili političkom analizom filmova toga doba, valja razmotriti to objašnjenje. Francuska je upravo pretrpjela velik neuspjeh, nezapamćeno poniženje; dio njezinih političara, vođa, elite i intelektualaca natjecao se za naklonost njemačkih okupacijskih snaga sitničavim i ulizivačkim ponašanjem. Francuska je bila preplavljena propagandom, njezinim lažima, glupošću i sramotom. Možete zamisliti šok koji su ljudi doživjeli kada su neočekivano vidjeli film koji je inteligentan, zahtjevan, intelektualno ambiciozan, a ujedno odbacuje svaki kompromis. Zacijelo su instinktivno i podvjesno pomišljali da se oni koji su ga snimili nisu predali. Više svjedoka, među ostalima i Jean Cosmos, jedan od scenarista filma Propusnica (Laissez passer), pričali su mi o ponosu što su ga osjetili nakon gledanja filmova Slatka (Douce), Goupi Crvene ruke (Goupi Mains Rouges), Anđeli grijeha (Les anges du peché), Pontcarral, Gavran (Le corbeau), Nebo pripada vama (Le ciel est à vous), Ruka đavla (La main du diable) i Djeca raja (Les enfant du Paradis). Prema pričama mnogih gledatelja, takvi filmovi raspirivali su nadu i volju za otpor.

Sacha Guitry režirao je 1943. jedan od najosobnijih, ali i najzanemarivanijih filmova, Donne moi tes yeux. Nastao je prema izvornom scenariju, a ne preradbom neke od njegovih drama. U tom filmu kipar vodi jednog od prijatelja prostorijom muzeja ispunjena, kako on kaže, ”posebnom vrstom remek-djela”: djelima Rodina, Courbeta, Daumiera, Cézannea, Sisleyja, Renoira, Pissaróa, Claudea Moneta. Sva ta djela imaju nešto zajedničko: nastala su 1871. ”U godini poraza?”, pita ga prijatelj. Na to kipar odgovara: ”Da, ali možemo reći da ta djela znače pobjedu.”

Nemaju svi filmovi te osobine. U kinematografiji toga doba priličnog udjela imaju glupave komedije (primjerice, Pension Jonas Pierrea Carona). Prema nekim novinskim člancima, nakon puštanja filma u distribuciju redatelju je oduzeta profesionalna iskaznica zbog glupavosti filma; no, zapravo je razlog vjerojatno bilo nešto posve drugo: Caron je kolaborirao i pokušao zavarati nacistički režim); srcedrapajuće i reakcionarne melodrame, u kojima često glumi Gaby Moraly; i posve formalne građanske drame. Vrlo je teško dočekati kraj tako groteskna filma kao što je Adrien, u režiji Fernandela. Svim ljubiteljima bofla svesrdno bih preporučio Le Brigand Gentilhomme, koji treba uzeti s dosta opreza. U tom povijesnom — i nehotice komičnom — filmu, redatelj Emile Couzinet režira mušketire koji kao da su izašli ravno iz La cage aux Folles ili Mon amour est pr#s de toi Richarda Pottiera, s glumcem Tinom Rosijem, koji sve rečenice izgovara jednakom intonacijom. Scena iz toga filma iskorištena je u Propusnici.

Usprkos tomu, kao što je François Truffaut s pravom istaknuo u predgovoru knjizi Ecrits sur l’occupation Andréa Bazina, ”suprotno talijanskoj kinematografiji, koja je gotovo u potpunosti bila pod utjecajem fašističkoga režima, 98 posto francuske uspjelo je ostati izvan Pétainova utjecaja”. O tom postotku moglo bi se raspravljati; možda je malko pretjeran (osobno bih prije rekao da je riječ o 90 do 95 posto). Pa ipak, osim filmskih novosti i nekoliko nedostojnih filmova kojima scenarij i režiju potpisuju razmjerno nepoznati redatelji (najpoznatiji među njima, Jean Mamy, redatelj filma Forces occultes, bio je novinar i strijeljan je 1949. jer su zbog njega pogubljeni rodoljubi). Nema nijednoga filma koji hvali suradnju s neprijateljima ili višijevski režim (premda je nekoliko filmova ipak pristajalo uz njegove vrijednosti, kao što su obitelj i religija), a ponajmanje nacizam.

Nigdje se ne mogu naći nacistički pozdravi i antisemitske rečenice, osim u nekoliko rečenica i identitetu ubojice u filmu Nepoznati u kući (Les inconnus dans la maison), a to je, sve u svemu, sjajan film redatelja Henrija Decoina za koji je scenarij napisao Clouzot (rečenice su zapravo promijenjene nakon rata). Taj film u produkciji Continentala (njemačke tvrtke koju je vodio Alfred Greven, a tijekom okupacije proizvodila je francuske filmove) jedini je koji sadrži takve aluzije. Kao što je Alfred Greven obično isticao, on je bio skloniji ”prepustiti propagandu Francuzima”. Ustrajavao je na apolitičnim filmovima koje je proizvodio — što ga nije spriječilo da financira filmove zasnovane na djelima Emilea Zole (autora od kojega su nacisti zazirali) i na dvama romanima Guya Maupassanta: Ruka đavola, scenarista Jean-Paula le Chanoisa, kojega je Greven zaštitio od njemačkih vlasti i, dakako, Fantastična simfonija (La symphonie Fantastique) Christiana Jaquea. Imenujući Grevena, Goebbels mu je zapovjedio da proizvodi bezazlene i zabavne filmove bez ikakva bitnog sadržaja, namijenjene omamljivanju ljudi. Više je puta kritizirao Grevenove umjetničke odluke, osobito u Fantastičnoj simfoniji, zbog koje je hvalio estetske osobine režije Christiana Jaquea, dok je žestoko napadao njegovu rodoljubnu i nacionalističku poruku, koja će osvojiti gledatelje.

Nekoliko mjeseci poslije Goebbelsove prisilne zapovijedi Greven je producirao jedan od najistaknutijih filmova iz toga razdoblja: Clouzotova Gavrana — upravo suprotan onoj vrsti filmova koje je njemački ministar želio — toliko da se gotovo doimao golom provokacijom: Gavran je toliko smion da ga zacijelo ne bi bilo da su se njegovi autori obratili francuskomu producentu.

Gavran, H.-G. Clouzot, 1943. Djeca raja, M. Camé, 1945.

Štoviše, filmovi u produkciji Continentala imali su bitnu prednost: producirala ih je njemačka kompanija (premda pod francuskom jurisdikcijom, nakon bitke koju je dobio Louis Emile Galey), pa zato nije bio podložan višijevskoj cenzuri, koju su Nijemci smatrali ograničenom i konzervativnom i koju su običavali izrugivati. Gavran tematizira nekoliko nevjerojatno odvažnih pitanja: potkazivanje, dakako, anonimnim pismima — što je opasna aluzija na svakodnevnu praksu tijekom okupacije — ali i tabu-teme, kao što je pobačaj, da se i ne spominje seksualna žudnja, kojima se bavi iz vrlo stroga i zrela kuta, koji se rijetko nalazi u filmovima iz tog desetljeća, ako se pogledaju i druge zemlje.

Suprotno mnogim autorima koji su se osramotili, mnogi scenaristi i filmaši pokazali su sjajan osjećaj za etiku: Jean-Paul Chanois osnovao je mrežu otpora veću listopadu 1940; Henri Jeanson osudio je antisemitizam u filmu Je suis partout; u adaptaciji Vjenčanja u prnjama uklonio je svaku antisemitsku ideologiju dragu francuskom romanopiscu Gypu; u scenariju koji je Charles Spaak napisao za Caves du Majestic dok je bio u zatvoru, lik židovskog lihvara postaje Francuz.

Kako bi izbjegao snimanje filmova koji bi odavali priznanje višijevskom režimu ili kolaboraciji, neki redatelji okrenuli su se fantastici (Ruka đavla) ili povijesnim filmovima. Ti žanrovi služili su kao alibiji za ubacivanje kritičkih prizvuka ili dvosmislenih dijaloga koje je publika savršeno točno dešifrirala. Najistaknutiji je primjer vrlo moćna, cinična i oštra scena u filmu Slatka, u kojoj likovi posjećuju siroticu. Scena završava poznatim riječima: ”Obojici vam želim strpljenje i pomirenje sa sudbinom”, kaže Marguerite Moreno, rabeći dvije riječi koje je stalno ponavljao Maréchal Petain. Na to slobodnjak odgovara: ”Bilo bi bolje da ste nam poželjeli nemir i pobunu.” Scenu je zapravo izrezala Komisija za cenzuru tjedan nakon što je film pušten u distribuciju, ali je vraćena u film nakon oslobođenja.

Slično tomu, Goupi Crvene ruke na vrlo suptilan način potkopava vraćanje zemlji — temu veoma dragu višijevskom režimu. Njegov oštar prikaz seljačkoga života čini ga, prema riječima kritičara Jacquesa Sicliera, ”jednim od najmračnijih i konformizmu najoprečnijih filmova tog vremena, koji se protivi službenoj ideologiji”. Nekoliko filmova također se bavi temom klasnoga rata, među ostalima Slatka, Ljubavna pisma (Lettres d’amour) i Svjetlost ljeta (Lumi#re d’eté).

Zapravo, kolaboracionistički tisak ogorčeno se žalio na natražnjačko mišljenje, na kukavičke redatelje i scenariste te je rado isticao antiklerikalne i antiburžoaske prizvuke. Prema tom tisku, bio je to dostatan dokaz da filmom jošvladaju Židovi.
Zanimljivo je zapaziti da je Centrale Catholique, vrlo utjecajno tijelo koje je ocjenjivalo flmove prema njihovu moralnom sadržaju i slalo ih crkvama, ustanovama i vjerskom tisku, žestoko osudila neke od tih filmova. Slatka je tako dobila ocjenu pet, što je značilo ’zabraniti’; Fantatična noć(La nuit fantastique) četiri (’gledati samo s ozbiljnim motivima’), jer mlada žena ima dva ljubavnika; Gavran je ocijenjen šesticom. Goupi Crvene ruke jest ”vrlo oštar film, koji prikazuje obitelj seljaka na kritički način”. Filmovi s ocjenom iznad četiri nisu mogli biti prikazani u kinima ili gradovima pod utjecajem katoličke religije. Gledajući unatrag, možemo se samo diviti jasnoći tih prosudbi, jer su one bolje od bilo kojega kritičara isticale subverzivan sadržaj nekih scenarija.

Zato je vrlo uzbudljivo kopati po tim filmovima, koji su bili, ili jošjesu, zanemarivani unatoč presudnu poslu koji su obavili Jacques Sicilier, Jean-Pierre Bertin Maghit i Jean-Pierre Jeancolas. Puni su ugodnih iznenađenja. U većspomenutu tekstu François Truffaut sastavlja listu od osamdeset dobrih filmova čiji redatelji obećavaju te ističe kako su u to doba mnogi redatelji snimili debitantske filmove: Jean Delannoy, koji je režirao dva vrlo posebna filma, Macao i Pontcarral, André Cayatte, Louis Daquin, i osobito, Robert Bresson, Henri-Georges Clouzot, Jacques Becker, da ne zaboravimo Claudea Autant-Lara, čija je karijera doista započela u to doba i koji je režirao tri filma među najboljima iz toga razdoblja... Unatoč dojmljivu popisu, bila bi laž tvrditi da je to bilo zlatno doba francuske kinematografije — što su mnogi novinari i filmski redatelji prije tvrdili. Štoviše, kako bismo mogli zaboraviti da je antisemitizam ušutkao mnoge židovske autore, doveo do izgnanstva, deportacija, cenzure te smrti Harryja Baura i Roberta Lynena.

Neke osobine tih filmova — osobito srčane reakcije autora na ono što su upravo doživjeli i pretrpjeli — čine se inovativnim, gledajući unatrag, osobito kada uzmemo u obzir način na koji su potkopavali široko raširen muški šovinizam prethodnoga desetljeća, primjerice, svakodnevno junaštvo koje se jošmože naći u Kapetanu remorkera (Remorques). Noël Burch i Genevi#ve Sellier istaknuli su niz važnih muških likova, svladanih, pokorenih i utučenih. Mnogi su bolesni (Goupi) ili slabi. Čak je i ljubavnika, nemilosrdna ženskara, kao što je Sacha Guitry, zadesila sljepoća u filmu Donne moi tes yeux. U Slatkoj i Vjenčanju u prnjama očevi Odette Joyeux su slabi, kao da su kastrirani nevjerojatnom tiranijom žena i majki. U Slatkoj duboko ganutljiv lik poput Jeana Debucourta ostaje bez noge prije bi se reklo pod strašnim nego slavnim okolnostima. U filmu Ruka đavla slikar, kojega sjajno glumi Pierre Fresnay, predaje se vragu kao što su se neki francuski građani predali višijevskom režimu. Konačno, u Djeci raja, Louis Salou mnogo je slabija ličnost od Arletty.

Slabost većine muških jošviše podcrtava važnost ženskih likova, koji postaju junakinje u više filmova. Doduše, njihov je razlog, često utjelovljen u Gaby Morlay, ponekad bio prihvatljiv, žrtveni, i služio je Petainovu programu. No, ta crta nije toliko jaka u filmu Le voile bleu, koji Jacques Sicilier smatra važnim filmom iz socioloških razloga, kao u jezovitom Les ailes blanches Roberta Péguya.

Filmovi iz toga razdoblja također donose izvanredne portrete žena. Spomenimo samo neke: dva filma Roberta Bressona, Anđeli grijeha i Dame iz Bulonjske šume; Arletty u Djeci raja, blistav nastup Micheline Presle u Fantastičnoj noći, u kojem uživa izgovarajući rečenice Henrija Jeansona iako je utamničena nakon što su je potkazali novinari koji surađuju s neprijateljem (Jeanson nikada nije čak ni potpisao scenarije koje je pisao); tankoćutnost Goupi Muguet (Blanchette Brunoy), koja se suprotstavlja pohlepi svoje obitelji u filmu Goupi Crvene ruke; i dakako, nezaboravne mlade žene koje je glumila Odette Joyeaux u Slatkoj i Vjenčanju u prnjama (kao i u odličnim Ljubavnim pismima, jošjednom filmu Autant-Lara i Aurenchea) — uloge je izvanredno napisao Jean Aurenche — koja bi mogla biti jedna od Mussetovih ili Marivauxovih junakinja — nalazi ljubav dok se njezini snovi sukobljavaju s predrasudama i glupošću nekih njezinih rođaka. Većpovrijeđena, Slatka se priklanja pobuni veću prvoj sceni: ”od sada, znam tko su mi pravi prijatelji”, kazuje svećeniku odbivši kajanje za ’grijehe’.

Kao što Burch i Sellier napominju, ta dva filma duboko su feministička u doba kada je iznimno antifeministička vlada upravo giljotinirala ženu zbog pobačaja. Oni su podjednako feministički kao i Nebo pripada vama¸ remek-djelo za koje je Jean Grémillon supotpisao scenarij s Charlesom Spaakom. Ne zaboravimo uloge koje su odigrale Madelaine Renaud i Michelle Morgan u Kapetanu remorkera, jošjednom Gremillonovu filmu. Scenarij je sjajno napisao Jacques Prévert i može se reći da sadrži najljepše ljubavne dijaloge. Ne bismo trebali izostaviti ni sjajnu Garance u Djeci raja, koja, kada je policajci žele uhapsiti, viče; ”Pazi: lomljivo.”

A sada bih napisao nekoliko riječi o filmovima u ovom programu.
Djecu raja gotovo nije potrebno predstavljati. Htio bih naglasiti vrsnu montažu Marcela Carnéa, kao i njegovu energiju, snagu volje i količinu posla koji je napravio, što mu je omogućilo da se održi i nikada ne odustane zbog financijskog pritiska, nedostatka opreme ili vrpce, poštujući sve zamisli Jacquesa Préverta.

Snimanje Kapetana remorkera započelo je tijekom ’lažnog rata’ 1939. Pretrpjelo je prilično poniženja i moralo se prekidati nekoliko puta. Grémillon je samo uspio završiti film početkom 1941, s najgorim poteškoćama kada je producent Lucachewitch pobjegao od nacističkoga režima. Za mene je to i danas izniman film, a uz Nebo pripada vama, najbolji Gremillonov film, nažalost, uglavnom zaboravljen u mnogim zemljama. Pušten je u distribuciju 1941, nakon što je dvoje glavnih glumaca, Mich#le Morgan i Jean Gabin, odselilo u Sjedinjene Države. U to doba, po Rogeru Régentu, zvali su ga razornom ”bajkom o životu, ljepoti i svjetlu prošlosti”.

Filmom Fantastična noćL’Herbier oživljava Méli#sovo kino i ”vraća inovativnu dimenziju filmu okupacije” (Jacquer Siclier). Henri Jeanson radio je anonimno za redatelja kojega je u prošlosti otvoreno kritizirao (”Gospodin L’Herbier izmislio je novu vrstu: lošplavo-bijelo-crveni rodoljubni film, a da film u boji jošnije ni došao do nas”. Komentirat će ishod posluživši se riječima sjajnih autora: ”Tužne supruge napadaju vesele udovice”.

Slatka, C.-A. Lara, 1943.

Prvo remek-djelo Jacquesa Beckera, Goupi, pokazuje nevjerojatno i posve moderno formalno umijeće redatelja u kategorijama drame: nema jednoga glavnog lika, nego više likova, nema manihejstva, režije velikog glumca, sjajne slike koja nikada nije previše formalna. Zapravo, Becker je otpustio prvoga snimatelja, Pierrea Montazela, čiju je sliku smatrao odvećelegantnom i neprilagođenom krutom seoskom životu. Možemo se samo diviti načinu na koji je preoblikovao vrlo dobar roman Pierrea Veryja s pristankom sama autora: okvir je posve drukčiji, mnoge su scene izmišljene; ubojica nije isti kao u knjizi (gdje je to bio radnik s farme; Jean). Sve te promjene uvelike pomažu filmu.

Drugim filmom, Gavran, Clouzot je ostvario pravo remek-djelo, kao i Becker. Film uspijeva govoriti oštro, žestoko i iznimno sućutno o tom razdoblju. Clouzot je vrlo provokativan: njegov junak slobodne misli odbija ići u crkvu; nezaboravna Ginette Leclerc glumi ulogu šepave mlade žene, zaljubljene u Fresnaya, prikazanu bez prezira i bez sažaljenja. Ona izaziva dvosmislena osjećanja. Štoviše, filmu su istodobno klicali kao remek-djelu i žestoko ga napadali zbog njegova nemorala i mračna prikaza Francuske, čime je navodno služio nacističkom programu.

Poznati komunistički kritičar napisao je da je u filmu mogao uočiti utjecaj Hitlerova Mein Kampfa. Neki su čak išli tako daleko da su govorili kako je film pušten u njemačku distribuciju pod naslovom Mali francuski grad poput drugih, dok ga je Tobis odbacio zbog depresivnosti i nikada mu nije izdana izvozna viza. Clouzota su strastveno podupirali Becker, Pierre Bost, koscenarist Slatke, i Henri Jeanson, koji je napisao žučljiv tekst pod naslovom Cocos contre corbeau (odnosno, komunisti protiv potkazivača), u kojem uspoređuje film sa Zolom i Mirbeauom. Clouzot je, zajedno s koscenaristom, Louisom Chavanceom, podupro Fresnaya protiv potkazivanja. Zapravo, njegova skeptična lucidnost potaknula je val gnjeva i mržnje religioznih, ograničenih i konformističkih konzervativaca s desnice, ali i dijela ljevičara koji su htjeli gledati pozitivne junake i propovijedali socijalni realizam.

Vjenčanje u prnjama ujedno je i prvo remek-djelo Lare. Aurenche je napisao gotovo u potpunosti izvorni scenarij, zadržavši samo dio zapleta iz romana koji je mrzio, dopuštajući više nježnosti i lirske suptilnosti tamo gdje napadaji smijeha slijede nakon ozbiljnosti i suza. Aurenche je bio pod vrlo snažnim utjecajem američke burleske, a odatle njegova kreativna uporaba predmeta (sa cipelama koje se katkada počnu umnožavati) u stvaranju nesporazuma ili povezivanju likova koji se nikada ne bi sreli. U to doba, Lara nije imao ništa protiv improvizacije, što se može vidjeti u kretanju strojeva praznim prostorijama kako bi se nadomjestili glumci.

Slatka je film za koji se teško može reći da se držao izvornika. Njegova snaga i bogatstvo, njegov žučljiv socijalni realizam, protkan trenucima nježnosti, i njegova romantična kreativnost bili su, i sada jesu, čudesni. Inteligentna priča — koja, istodobno reska i puna života, prokazuje i glupost i nepravdu, a uzda se u publiku — ispunjena je čistom dobrohotnošću i nevinošću. Kao da su se Becque ili Mirbeau susreli s Beckerom i Ophulsom. Taj film, a često se razmatrala samo njegova sumorna strana, emocionalno me privlači zbog svojeg suosjećanja s pritajenim osjećajima svojih likova, zbog provala uskipjela otpora, zbog čežnje Slatke za srećom ili ganutljive samoće njezina oca. Prvi put su Aurenche i Bost uistinu radili zajedno... A Marguerite Moreno odigrala je svoju najveću ulogu...

Tekst Bernarda Taverniera dio je promotivnoga materijala francuskog ministarstva vanjskih poslova uz program Francuski film za vrijeme okupacije.

Bertrand Tavernier

Zatvoreno, do daljnjega
50.000 gledatelja u Tuškancu!
Retrospektiva Lordana Zafranovića
Tuškanac u 2007.
Eksperimetnalni i scenaristički utorci u Tuškancu
Premijere kratkih u Tuškancu

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta