Šest kratkih u kinu Tuškanac

Pitanje o prognanstvu "komercijalno neisplativog" filma (prvenstveno svakog obilježenom "etiketom" umjetnički, a zatim i bilo kakvog kratkog) vjerojatno je staro i naizgled nerješivo kao i ono o kokoši i jajetu, no umjesto teorijskog odgovora koji uključuje termine poput strategija, kapitalizam ili pak hermetičnost, zatvorenost ili samozatvaranje, možda se u domaćem kontekstu može postaviti mnogo banalnija dijagnoza – teško je prihvatiti se mukotrpnog rada koji bi nas trebao zagrabiti od početka te uporno, kontinuirano i uz mnogo neplaćenih računa posvetiti svoje djelovanje ne baš suviše nagrađujućoj filmskoj formi.

Jer njezina je pozicija gotovo uvijek bila marginalna, a desetljeća slične šprance službenog kinorepertoara i televizijske ignorancije gurnule su je s konstruktivne, podrivalačke margine u potpuni zaborav. Danas se čak više ne radi o izvlačenju iz naftalina, nego o pokušaju prištekavanja na ono što je takav film u međuvremenu postao, barem jednim dijelom, te uočavanja kako će se dalje svojim razlomljenim naracijama ili postupcima polako infiltrirati i miješati u nove hibridne forme, pa i one komercijalno isplative (reklame, spotove, arhitekturu, dizajn...).

Zato ne treba pitati tko ga je prognao, nego tko će ga i kako vratiti onome malom dijelu publike koju bi možda i zanimao kad bi znala da postoji. U taj se, dakle, nikome baš važan prostor smjestio i ovaj projekt koji ne želi biti subverzivan, otkrivati toplu vodu ili pak jadikovati o nepostojanju "kratkometražnog" ili još pokojeg "drugačijeg" kina, nego dovesti onu nekolicinu znatiželjnika i filmofila u dvorane na kratka filmska druženja i ponuditi im ono što bismo i mi voljeli gledati.

25 FPS, Zagreb 2006.