Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010., godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ i ove se godine dodjeluje „filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je osnovalo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.

Odlukom tročlanog žirija  (Miro Frakić, Vladislav Knežević, Diana Nenadić), četrnaesta nagrada “Vedran Šamanović” dodjeljuje se Davidu Gaši, autoru igranog filma Niska trava u produkciji Akademiji dramske umjetnosti. Dodjela nagrade održat će se 17. srpnja 2023. u 14h u Festivalskom centru (Dom hrvatskih branitelja u Puli) u okviru Pulskog filmskog festivala.

OBRAZLOŽENJE:

Mnogi su se autori hvatali u koštac s nijansama balkansko-hrvatske stvarnosti na manje i više kreativne načine, bilo u okviru oporih obiteljskih odnosa, društveno-ekonomskih silnica ili turistički obojanih perverzija. Ovogodišnja nagrada odlazi u ruke mladog redatelja koji je već svojim studentskim filmovima uspio ući u sve spomenute problematike, uvijek vizualno i narativno inovirajući samog sebe i pogled na svijet koji ga okružuje. „Već dugo vremena smišljam bijeg”, povjerava nam se maloljetni i zamišljeni protagonist hibridnog prvijenca Laci bježi u Mađarsku, razmišljajući o svojim mnogim talentima koji ga čine posebnim. No filmom, u kojem neodoljivo izvedeni slapstick dobiva nadrealističnu dimenziju, Gašo je najavio svoj bijeg u nepoznato. Nakon klaustrofobične Palikuće i seksualno oslobađajuće Šumice, njegovo novo ostvarenje Niska trava otvara se kao niski start u njemu neistražene mogućnosti filmskog medija.

Gašin film ima sve što jedna prosječna hrvatska obitelj može poželjeti: psujuće očeve i odmetnute sinove, fine roštilje i svježe lubenice. Sve to razvija elegantno, s luckastom patinom Jacquesa Tatija, u kontroliranim, statičnim i pažljivo kadriranim situacijama koje su uvijek negdje na granici „zdravog” razuma, poput minuciozno izgrađenih prizora Roya Anderssona iz hrvatskog predgrađa. Iščašeni (polu)totali dječje igre skrivača samo potenciraju scenarističku zaigranost: hoće li dječak zaista odbrojati do tri tisuće i postoji li uopće način da se u malenoj sredini izmaknemo pogledima, ako se ne možemo ni skriti pred neumornim očima redatelja? Postoji li uopće išta van kadra i kada točno skrivanje postaje bijeg? Pomaci u narativu, kao i specifičan redateljski postupak, stvaraju višak vrijednosti i zadiru dublje u potencijale filmskog medija. Fort! Igra je to bez kraja, koja se ponavlja ad absurdum, sve dok se ne oguli i zadnji sloj bogatog tkiva Niske trave. Da!