Idioti su drugi film iz trilogije Zlatno srce: Lomeći valove, Idioti, Ples u tami.

Osvrćem se na film sa psihološkog stajališta, možda značajnije, sociološko za nekoga je drugog.

Film počinje ošamućenom Karen u nekom restoranu. Tako izgubljena priklanja se slučajnim posjetiteljima s kojima odlazi u komunu smještenoj u staroj napuštenoj kući. Jedino se tamo osjeća među svojima. Najdirljiviji su trenutci zajedništva i posebno odvajanja, čupanja iz kolektiva, kako se događa i na kraju kad se Karen vraća svojoj brojnoj obitelji potpuno usamljenih pojedinaca. Njezin ponovni odlazak iz kuće samo je očajnička nada, koja nigdje ne vodi.

Razbiti sve nametnute građanske obveze, svaku odgovornost, osloboditi se svega i potpuno, do kraja, ogoliti se do "unutarnjeg idiota" svima je poznato stanje.

Unutarnji idiot vuče nas u propast slobode. A sloboda je privlačna, puna neovisnost i gubitak je osjećaja za vrijeme (sve je trajalo samo dva tjedna). Je li stanje unutarnjem idiota naša prava narav? Kad se u njoj nađemo, budući da smo socijalno indoktrinirani, osjećamo nelagodu nedozvoljenog. Je li to bolest istinskoga ja do kojeg smo se spustili ili uzdigli, sasvim je svejedno. Jesmo li u duši narkomani, propalice, boemi?

Tako je, na primjer, Kino-klub Zagreb u davno doba, vjerojatno dijelom i danas, bio utočište slobode, ili manje patetično, sklonište bjegunaca od građanskih obveza, obiteljskih, školskih, profesionalnih, društvenih i svih ostalih. U ono doba neka vrsta narkomanije. Kao u Idiotima. Svatko se mogao pitati jesam li dostatno "unutarnji idiot" i društveno nekoristan.

U Idiotima povratak kući nije bio svečan poput biblijskog dolaska razmetnoga sina, nego bolno vraćanje u kavez ili ulazak u klopku. Vraćanje je to u "tiransku čestitost" građanskog života.

Kolike li podudarnosti s naravi Arthura Rimbauda. Socijalni idioti nastali su kao prirodan otpor prisili društva. Biti ološ, lajati u blatu. Naposljetku ustanovih da je nered mog duha svet. Živjeti kao zlatna iskra svjetlosti prirode. Mislio sam na Raj zemaljski.

I na kraju filma kao da Rimbaud kaže: "Ja, ja koji sam sebe nazvao čarobnjakom i anđelom, oslobođenim od svakog morala, vraćen sam zemlji da tražim neku zadaću, da prigrlim hrapavu stvarnost!"

Netko film naziva komedijom, netko satirom, ali je to, naprotiv, drama ljudske neslobode, ne pitajući se kod toga gdje bi nas sloboda odvela (možda već i slutimo). Ima li kršćanstvo zadaću da nas izvuče iz stanja unutarnjeg idiotstva?