Redatelj i scenarist Zlatko Sudović je kao član Kinokluba Zagreb snimio tek dva sačuvana filma, Krka (s Brankom Gavrinom i Tvrtkom Globočnikom) 1954. i godinu dana poslije Trenuci trajanja. Filmom se počeo baviti kao polaznik Kinematografske škole u Zagrebu na kojoj je diplomirao 1949. godine, a studirao je i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pa je i dobar dio njegova opusa posvećen piscima i umjetnosti.
U KKZ je bio aktivniji kao obnašatelj različitih dužnosti. Bio je tajnik kluba 1954., u vrijeme predsjednikovanja dr. Maksimilijana Paspe, nakon Osnivačke (obnoviteljske) skupštine održane 14. listopada 1953., na kojoj je Klub kinoamatera Zagreb promijenio ime u Kinoklub Zagreb, a Sudović je bio u najužem krugu obnovitelja pa se smatrao novim osnivačem KKZ. U vrijeme uređenja klupskih prostorija u Ilici je referent za snimateljske ekipe, a 1956. godine bio je tajnik Organizacijskog komiteta 3. festivala amaterskog filma Jugoslavije, kojeg je organizirao KKZ. Predsjednikom kluba bio je 1958., kada je pokrenuto i klupsko natjecanje koje će se godinama održavati pod imenom Šampionat dr. Maksimilijana Paspe. Idućih je godina član upravnog ili nadzornog odbora, sve do sredine šezdesetih, ali ostaje aktivan i dalje pa je 1974. zasluženo proglašen počasnim članom Kinokluba Zagreb. U klubu se aktivirao i početkom osamdesetih, kada je bio članom predsjedništva. Jedna je od klupskih legendi da je Zlatko Sudović posjedovao najveću arhivu vezanu uz KKZ, koju je ljubomorno čuvao.
Poslije amaterske karijere posvetio se poslu dramaturga u Zora-filmu odnosno Jadran-filmu, čime se bavio od 1957. do 1963. Od 1963. godine sve više snima kratke dokumentarne filmove, poput socijalne studije Most (1965), nagrađene na festivalu u Columbusu, Naselje na petom kolosijeku (1966), Jutarnja kronika (1967), Ljudi, godine, more (1968), Divlja stanica Prkos (1969) te Grad ptica u gradu ljudi (1973), gdje kroz lirski pristup obrađuje ekološku temu i za koji je dobio Nagradu grada Zagreba.
Od 1969. radi za Televiziju Zagreb, za koju je režirao više nastavnih i obrazovnih filmova, posebno o književnicima, slikarima i glazbenicima Gustavu Krklecu, Dragutinu Tadijanoviću, Dobriši Cesariću o kojem snima Dugo putovanje Dobriše Cesarića za koji je 1976. dobio nagradu na TV-festivalu u Bledu, zatim Josip Vaništa (1977), Filmski portret Miroslava Krleže (1978), Budni slikar Marino Tartaglia (1979), Orguljaš katedrale Anđelko Klobučar (1988), pa Juri Kaštelanu, Vesni Parun i drugima. Bio je i autor trodijelne zapažene serije Što je film? (1972–73; 1985–87), a uredio je i enciklopedijsko izdanje Zagrebački krug crtanog filma (I–IV, 1978).
Zlatko Sudović je bio i vrijedan sudionik, nerijetko i pokretač društvenih i kulturnih zbivanja, posebno u domeni filma. Bio je među inicijatorima GEFF-a, pobornik razvitka školovanja filmskih kadrova te opće organizacije kinematografije. Dobio je 1987. godine Republičku nagradu tehničke kulture, a svojevremeno je obnašao i funkciju direktora Zavoda za kulturu tadašnje SR Hrvatske.
Visok, markantan i samouvjeren, sa sijedom bradom, doimao se poput kakvog patrijarha filmskog stvaralaštva. I ta mu je uloga dobro pristajala.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com