Vjerojatno je nešto bilo izgrađeno i prije nje, jer morale su postojati nastambe u kojima su živjeli tadašnji stanovnici (uostalom, postoje i tragovi drugih crkava, iz petog i šestog stoljeća, a ovdje su dugo prije živjeli Iliri, Kelti pa stari Rimljani), ali najstarijom se i arheološki najbolje istraženom građevinom na području Pridrage, na lokalitetu zvanom Manastirine ili Mijovilovac, smatra crkva šesterolisnog tlocrta, posvećena Sv. Mihovilu Arhanđelu, a sagrađena u devetom. stoljeću, koju je prije Drugog svjetskog rata i ponovo sredinom pedesetih godina prošlog istraživao Stjepan Gunjača. Takvih crkava ima i u Kašiću, Škabrnji, Trogiru, Splitu, Brnazima i Zadru, ali i malo dalje, u Rogačićima, u Bosni. Moglo bi se reći da predstavljaju poseban građevinski tip predromaničke sakralne arhitekture u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. I dokaz da su ljudi uvijek znali zašto treba živjeti u ovom kraju.
Prigrada je smještena 35 kilometara od Zadra, a samo 5 od Novigrada, na poluotoku između Karinskog i Novigradskog mora, koji se zove Karinsko ždrilo ili Vozarica, a malo dalje su i Paljuv, Smilčić i Posedarje. Kraj je kamenit, škrt, dalmatinski. U mjestu je oko 1.400 stanovnika, a u novoj školi, sagrađenoj prije petnaestak godina, manje od 140 učenika. Kulturno-umjetničko društvo Luzarica nastoji očuvati folklorne i druge običaje. Život je ovdje često surov, a lijep, oslonjen na tradiciju.
Luka Klapan, slikar i filmski autor, koji se nakon vremena provedenog u Zagrebu i Zaprešiću gdje je živio od 1985. pa idućih dvadesetak godina, vratio u Pridragu u kojoj je rođen 1970., a za vrijeme školovanja bavio se glumom u ZKM-u te početkom devedesetih okušao prvi put u slikarstvu. Radio je pastele i skice, kasnije i ulja s motivima iz rodnog kraja, a sudjelovao na nekoliko skupnih i samostalnih izložaba. Od 1996. se bavi i filmom, pa najprije dokumentira ratna razaranja ali i ljepotu Pridrage i okoline, a onda snima i prvi kratki film Tragom djetinjstva. Za vrijeme aktivnosti u FKVK Zaprešić odnosno u FFVAL Luka, snima još i eksperimentalne filmove San i Alternativa (2008) te Buđenja (2009), igrane Noćni čuvar i Nestajanje (2008) odnosno Dok je njene noge nose (2009) i dokumentarne Naš kruh (2008), Prijatelji i Ruke od kamena (2009), Pridraški fragmenti (2010), Davor V: Sjene iz dubine (2012) i druge, a 2015. nastaje Pridraga: ratna sjećanja.
Dokumentarni film složen je kao mozaik nekih televizijskih zapisa o ratnim danima u i oko Pridrage, povremenih kadrova mjesta i kraja i sjećanja stanovnika, ranjenika, majki umrlih branitelja, svećenika, svih onih koji su željeli pred kamerom ispričati svoje teške i mučne ispovijesti. Bilo je i onih koji to nisu mogli, a Luka im se svejedno na kraju filma zahvalio, svjestan koliko je opterećujući povratak u ratna sjećanja. Posebno su teški monolozi majki koje su izgubile sinove. One govore, u crnini koju nose i nakon četvrt stoljeća i nosit će je do svoje smrti, jer za njih više pravog života nema, na izgled mirno i staloženo, poput majki iz antičkih tragedija, pokušavajući pomiriti u sebi i pred svijetom dostojanstvo i ponos zbog sinova koji su umrli za ono u što su duboko vjerovali i majčinsku bol i očaj zbog prekinutih mladih života.
U tim se trenucima priča izdiže iznad pojedinih likova i imena, ma koliko oni upečatljivi bili, i postaje univerzalnom. Svaki je gubitak i smrt neizdrživo teška, svaka bol neizmjerno velika, svaka spoznaja da nema povratka podjednako uništavajuća.
A začudno spominjanje neprijatelja, među kojima ima i dobrih ljudi, ljudi s velikim početnim slovom, onih koji su to zaslužili svojim djelima, dokaz je da na kraju ostaje vječno sjećanje, a ipak pobjeđuje opraštanje.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com