Kako se, sudeći po imenima koja si dajemo ili nam ih daju drugi, vidimo i kako nas drugi doživljavaju? Kao i kod mnogih ostalih stvari, pojava ili događanja (ili, ljudi?) gotovo je sve pitanje konvencije ili dogovora. Kada je prije toliko godina (sad je već treće stoljeće da postoji!) počela filmska priča ubrzo je došlo i do njezina definiranja: film je niz nepomičnih (mrtvih) slika koje prikazane na platnu stvaraju iluziju pokreta (života)! E, ali razvoj je išao vrlo brzo pa je uskoro trebalo dati odgovore i na neka druga pitanja. Je li film tehnika (snimanja i montaže) ili umjetnost (privida i mašte)? Ili, oboje? Što je animirani film i je li uopće film? Mora li film biti crno-bijeli ili može i u boji? Samo nijemi ili i zvučni? Hoće li film ubiti kazalište, a televizija upropastiti film? Po čemu se razlikuje dokumentarni film od reportaže? Gdje ponekad znaju pitati „tko je bio Miroslav Krleža, po kojem se zove ulica“, a prolaznici odgovaraju „ne znam, nisam odavde“. Je li video jednak filmu ili je neka druga kategorija? I, kako uladičiti ljude koji se filmom bave?
Prvi su bili izumitelji, vizionari, a umnogome i čudaci. Pokrenuli su nešto novo, dotad nepostojeće, otvorili svježe vidike, spoznaje i užitke. Neki su se, hedonistički, zaustavili na užitku, bilo stvaratelja (nije li svatko od nas prvo osjetio taj gotovo orgazmički drhtaj kad je sam snimio nešto ili kad je to snimljeno podijelio s drugima?), bilo gledatelja, što je ponekad jednako uzbudljivo. Onda su neki shvatili da bi se od toga moglo i živjeti, Snimati filmove u vidu zanata. Profesionalno. Ili ih prikazivati. Producirati. Distribuirati. Graditi filmske dvorane. Proizvoditi sve nove i savršenije kamere. Ili, filmsku vrpcu, dok se tako snimalo. Organizirati smotre i festivale. Pisati kritike i ostalo. Naplaćivati ulaznice.
Pokazalo se, naravno, da neki samo uživaju. Jednostavno, vole! Bave se filmom bez namjere stjecanja materijalne koristi. Amateri! Sami sve financiraju, nabavljaju opremu, prikazuju svoje radove samo uskom krugu rodbine i prijatelja. Samo, neki su pojam amatera shvatili ne u smislu zaljubljenika, nego u nešto manje pohvalnom značenju onih koji nisu profesionalci. Neprofesijski autori.
Vremenom se naravno spoznalo da je u bitnim segmentima riječ o istom. Treba, i amaterima i profesionalcima, puno toga znati i o tehnici i o teoriji filma, o slavnim autorima i o alternativi. Kako doći do novca? Tko ima za posuditi ovakav objektiv ili onu pincu? Na koje se festivale obavezno treba, a na koje obavezno ne treba prijaviti? Ili, što bi vječni Tom Gotovac rekao: „Sve je film!“.
A i na globalno prisutnom fb-u (na kojem se zna dogoditi da uopće, mjesecima, ne primijetimo kako je iznenada nestao neki od naših stotinjak, a kod nekih i jedan od više tisuća prijatelja, kao u onoj Cesarićevoj Baladi iz predgrađa, o ugaonoj petrolejskoj lampi: „…I nema ga sutra, ni prekosutra ne, I vele da bolestan leži, I nema ga mjesec, I nema ga dva, I zima je već, I sniježi…“, pa tek iznenada zamijetimo prazninu, obično kad nam dotični baš nešto zatreba, „…A njega nema, i nema, i nema, I nema ga više…“, i to shvatimo kada je već odavno prekasno) označuju nas različito. Tako su tamo Pulska filmska tvornica ili Kinoklub Karlovac neprofitne organizacije, VANIMA je nevladina organizacija, a FKVK Zaprešić ili Udruga ZAG označene su kao lokalna poduzeća!?
Što smo na tom svijetu? Odakle smo došli, kamo idemo, i jesmo li našli ikakav smisao svog postojanja, dok smo bili? Ili, sanjali da jesmo?
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com