Nesuđena arhitektica koja je imala nemjerljivu ljubav i odnos prema ljepoti i vizurama grada, Zagreba ponajprije, učila se fotografiji od 1967. godine od najboljega, legendarnog fotografa Toše Dapca, i na najbolji način – poslao ju je na ulicu i rekao neka snima, što vidi i osjeti. I to je radila skoro pola stoljeća, praktično cijeli svoj život. Poput Toše, odabrala je crno-bijelu fotografiju i ostala joj vjerna do kraja. Zvali su je majstorica svjetla i tame u fotografiji. Smatrali su je jedinom pravom nasljednicom zagrebačke škole fotografije, nastale tridesetih godina prošloga stoljeća, čija je značajka između ostaloga bila obrada fotografije u laboratoriju. Povećanja su kopirana izrazito tamno, a bjeline se kemijski čistile. Tamnim kopiranjem dobivale su se duboke i tople crnine, koje su asocirale na tjeskobu, pa i na tragičnost življenja. Toga je u Marijinu životu, na žalost, bilo mnogo.
U Zagrebu je živjela više od sedamdeset godina (rođena je u 1929. godine u Celju), od ratne 1941., ovdje maturirala, a prvu izložbu održala kao četrdesetogodišnjakinja 1969., s Petrom Dabcem u Galeriji SC. Od 1972. bila je u statusu samostalne umjetnice, a radila je u Galerijama grada Zagreba, današnjem Muzeju suvremene umjetnosti, surađivala s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, Zagrebačkim kazalištem mladih, Dramskim kazalištem Gavella, Satiričnim kazalištem Kerempuh i Dubrovačkim ljetnim igrama. Bila je članica ULUPUH-a i Fotokluba Zagreb. U kasnijim godinama bila je i vjerna članica Autorskog studija-fotografija, film, video. Izlagala je na više od stotinu samostalnih i grupnih izložaba fotografije u nas i u svijetu, a fotografije redovito objavljivala u novinama i specijaliziranim časopisima. Njene su fotografije, ali i bezbrojni negativi, u Muzeju grada Zagreba, Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju suvremene umjetnosti, Hrvatskom državnom arhivu, zbirci teatrologije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, ali i u Ministarstvu obrane RH.
Photo by Bosiljko Domazet
Za svoje je fotografije dobila brojne nagrade i priznanja, među ostalima Nagradu Grada Zagreba kojem je posvetila veći dio svojeg stvaralačkog života, a i svoju posljednju veliku izložbu Nepoznati Zagreb Marije Braut, koja je održana u Umjetničkom paviljonu prije godinu dana, sa stotinjak crno-bijelih fotografija Zagreba iz sjećanja starijih, njenih generacija. Oni koji su skoro kao i sama Marija voljeli i poznavali Zagreb znali su reći da je u svakom njenom kadru bezbroj i znanih i neznanih priča, i lako su se uspijevali naći u njima, čak i ako nisu bili doslovno uhvaćeni njenim objektivom.
Sve donedavno moglo ju se vidjeti na zagrebačkim ulicama, s dugom sijedom kosom i sa štakom, kako teško hoda ali još uvijek živahno promatra svijet oko sebe i lovi pravi kadar.
O njenom je životu i radu 2009. godine snimljen dokumentarni film Marija hoda sama, u kojem govori: To nije vedar film, ima sumornu notu baš kao i moj život; ničim se više ne da popraviti, kaj je tu je. Znala je reći i da žali jer nema objektiv unutar oka, pa da samim treptajem može snimiti fotografiju koja, ona prava, i traje tek koliko treptaj oka. Sve više vjerujemo da jedino u tome nije imala pravo. Njene su oči doista bili jedini pravi objektivi.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com