Svoj prvi film Antonio Britvar je snimio u četvrtom razredu osnovne škole. Bila je to autobiografska priča, precizno složena od fotografija iz bogatog i sadržajnog života desetogodišnjaka (rođenog djevičanskog 11. rujna 1997., u zagrebačkoj Petrovoj bolnici), koji će stjecajem životnih okolnosti ostati jedino dijete profesora glazbene kulture i medicinske sestre, a oni su silno željeli još djece.
Antonio se tako našao u situaciji da sam ostvaruje i svoje i dobronamjerne roditeljske želje i ambicije pa je dosta uspješno svirao klavir (danas kaže da jedva može sebe natjerati da sjedne za klavijaturu, da nema pojma o notama i da ga najviše privlači jazz, gdje se svira po osjećaju i improvizirajući), razvio u prvim školskim danima želju da i sam postane učiteljem, a negdje u početku viših razreda osnovne škole vidio svoju budućnost u dramskoj sekciji i glumi. Transformacija u neke druge likove i djela činila mu se tada fascinantnim načinom življenja.
Na projekciji tog prvog autorskog djela našla se međutim, uza školske kolege i razrednu učiteljicu, i školska pedagoginja (o, sudbino!) Katica Šarić, istovremeno uz Mirjanu Jukić i voditeljica školske filmske skupine u OŠ Rudeš, pa su ga njih dvije primile pod svoje i uvjerile ga da se okrene filmu. Prvu godinu, u petom osnovne, je vrludao između glume i snimanja, a onda je film definitivno pobijedio.
Jedne tople jesenske večeri 2009., u čarobnom Sjeverovcu, gdje su zvijezde bile jedina javna rasvjeta, a mirisi seoskih gazdinstava opojni i strani za gradsku djecu, na svom prvom terenu, kao snimatelj poslije višestruko nagrađivanog Zaboravljenog carstva, zaneseno je pričao o svojim ljubavima, glazbi, informatici, filmu i učenju drugih. Vratio se uskoro s kolegama iz Rudeša i sudjelovao u edukaciji vršnjaka iz susjednih Mečančana, pa ga i danas raduju njihovi filmski rezultati u kojima skromno pronalazi i neku vlastiti iskricu. Ona učiteljska crta u njemu jasno se profilirala i nema nikakvih problema s prenošenjem znanja drugima, ne očekujući da ga slijepo kopiraju već dapače, da iznalaze vlastita rješenja. Čini se da posjetnica koju je osobno koncipirao, a na kojoj uz logo udruge Hodači po žici uz njegovo ime stoji edukator ima puno opravdanja.
U međuvremenu je sudjelovao na brojnim filmskim revijama i smotrama, radionicama (sve ih češće sam i vodi) od kojih izdvaja one dvije na DokuART-u, gdje je od Borisa Poljaka žedno upijao stručna snimateljska znanja pa ga učitelj sada prihvaća kao kolegu (ne čudi bljesak ponosa u očima kada to izgovara), sudjelovao u snimanjima i montaži niza filmova Hodača po žici, a u zadnje vrijeme se i autorski profilira, s kolegom Karlom Batistićem, snimajući dokumentarne i jednominutne filmove. A imaju i niz novih projekata!
Prije nekoliko dana se vratio iz SAD gdje je sudjelovao na International Youth Media Summit-u, s osamdeset kolega iz dvadeset zemalja, učeći druge i upijajući njihova znanja, stvarajući globalnu mrežu mladih filmaša. Rezultati tek dolaze!
Danas je učenik X. gimnazije Ivana Supeka, informatičar koji sve zna o svom meilleur-u, onome u čemu se najbolje osjeća i što bi želio raditi cijeloga života, a istovremeno spreman i dalje učiti i osvajati nove granice, ali ima tu i onaj crvić koji sve više jača, želja da se posveti filmu, posebno snimanju i montaži, i snažna životna odluka da studij filma nastavi u Škotskoj, ili u SAD, ili već negdje, gdje ga život odnese. U tim nježnim godinama životne odluke su naravno istodobno čvrste kano klisurine, ali i povitljive poput šaša na proljetnom povjetarcu. Quien sabe?
Duško Popović