Rođen u Ogulinu, gdje je njegov otac neko vrijeme bio vlasnikom pokretnoga kina, odrastao dijelom na imanju svoga djeda u okolici Našica, dijelom u Osijeku, gdje je otac bio vlasnikom stalnoga kina, na Pampasu, a ranu mladost provodeći ponovo u Ogulinu, gdje je po prvi puta, 1956. godine uzeo u ruke filmsku kameru, šesnaesticu i snimio svoj prvi film na petnaest metara poklonjene mu filmske vrpce, Ivica Hripko kao da je bio sudbinski predodređen za studij likovne umjetnosti na zagrebačkoj Pedagoškoj akademiji (studirao je kod Veže). Uz snimanje filmova bavio se i fotografiranjem, konstruirao i neke svoje kamere, a nakon odlaska u Zagreb odmah se učlanio u Kinoklub Zagreb gdje upoznaje Hoholača i Oreščanina koji mu postaju učitelji i uzori, dok je ispit nakon filmskoga tečaja položio kod Mihovila Pansinija.
Uzor nalazi u filmovima i razmišljanjima Tomislava Kobije, a likovnjak u njemu više cijeni ljepotu kadra i suvislu priču od avangardnih i eksperimentalnih istraživanja pa se rano okreće dokumentarnim i obiteljskim, iako je snimao i kratke igrane te crtane filmove. Uglavnom je bio kompletan autor, snimatelj, montažer, scenarist, redatelj, a po potrebi i razvijao vrpce. Priredio je više samostalnih izložbi fotografija, radio dijapozitive u boji, crtao karikature i kratke stripove, vodio filmske tečaje i sudjelovao u nizu projekata svojih kolega, kada je trebalo organizirati, snimati, tehnički osmisliti ili jednostavno, vrtjeti projekcije. Jedino nikada nije u potpunosti prihvatio koncepciju filmskih festivala, kojima je svrha usporedba i rangiranje ostvarenja različitih autora. Puno više je volio smotre, mogućnost pokazivanja ostvarenja ali bez rangiranja i nagrađivanja.
Od 1960. godine počinje raditi na Televiziji Zagreb, na kojoj će, kao snimatelj, ostati idućih dvadeset godina. Napravio je bezbroj reportaža, radio uglavnom u dokumentarnom programu, a nastavio i dalje, u rijetkom slobodnom vremenu, snimati ono što ga je kao autora najviše zanimalo.
Od 1980. radio je u INA-Naftaplinu, gdje filmskom i televizijskom kamerom bilježi sve što je važno za firmu, a bavi se i općenito medijima i sličnim temama.
Dugogodišnji predsjednik Kinokluba Zagreb, filmski publicist, pokretač fotografske galerije u izlozima tri solitera u zagrebačkoj Branimirovoj ulici, zaljubljenik u Ogulin u kojem je htio pokrenuti ljetnu filmsku školu, posebno za djecu naših iseljenika iz Gorskoga kotara koji su završili u SAD ili u Australiji, veliki zagovornik solarne energije kojom se bavio zadnjih desetak i više godina, veliki ljubitelj ekologije i zdravih načina života, a ipak povučen i samozatajan, kao kakav čovjek iz sjene, često autoironičan i pomalo ciničan, godinama bi se javljao i upozoravao da je otišao još jedan od naših, i da bi valjalo nešto napisati.
Posve hripkovski, o njegovom odlasku saznajemo nekoliko dana kasnije, gotovo slučajno. Ivica bi vjerojatno baš volio kada bi znao da je bilo tako. Nije se želio nametati, a imao je itekakvih razloga biti zamijećen. I bit će zapamćen.
Duško Popović