U Gradskoj knjižnici Vjekoslava Majera u novozagrebačkom naselju Zapruđe sinoć je bilo posebno veselo. U okviru programa Filmskih tribina četvrtkom prikazan je najnoviji dokumentarac Petra Krelje Slomljeno krilo nastao u produkciji Hrvatskog filmskog saveza. Knjižnica je bila premala za sve zapruđane koji su htjeli pogledati ovo dokumentarno ostvarenje proizašlo upravo iz njihovog dragog Zapruđa. Naime, ne samo da su redatelj Petar Krelja i njegova supruga, asistentica redatelja, Vesna Švec Krelja starosjedioci ovog kvarta, već i glavna junakinja priče, Tereza Benić živi u Zapruđu posljednjih 17 godina.

Krelja se u svoj Zapruđe tematski očito vrlo rado vraća. Jedan od hvaljenijih dokumentaraca bio mu je upravo Moja susjeda Tanja iz 2006. godine koji vješto plete priču oko Kreljine susjede Tanje, koja živi u stanu iznad njegovog. Ovog puta Krelja je morao otići par desetaka metara dalje, do krojačkog salona Tereza, koji si se nalazi u njegovoj zgradi. Vlasnicu salona, Terezu rese neke neprijeporne vrline. Osim što je osvjedočeno vrsna krojačica, koja se umije nositi i s najzahtjevnijim modnim zahtjevima, ona se – silom prilika – morala prispodobiti siromašnoj klijenteli naselja ograničivši se tek na sitne prepravke već iznošenih odjevnih predmeta. No, usporedo sa svojim krojačkim poslom, Tereza je – osjećajna kakva jest – otvorila vrata svoga salona i onim brojnim nesretnim ženama sa stubišta (ali i drugih zgrada u naselju) koje su stjecajem životnih okolnosti ostale posve same i koje su u Terezi našle suosjećajnu slušateljicu i sugovornicu... Naime, dalekih šezdesetih tek utemeljeno prekosavsko naselje Zapruđe bilo je napučeno mladom populacijom. No, to je naselje u našem vremenu osvanulo kao naselje staraca i invalidnih ljudi. Pa ipak, to naselje – takvo kakvo jest  danas je jedna od rijetkih neugaslih oaza – ljudskosti.

Iako je Terezina priča premijerno već prikazan krajem prošle godine u kinu Tuškanac, a prije dva tjedna i na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox, na sinoćnjoj projekciji vladala je uistinu posebna atmosfera. Pa kako i ne bi? Terezu i njene susjede na filmskom platnu gledali su njihovi kvartovski prijatelji, a Krelja je izašao možda pred najoštriju publiku ikada – onu najbližu, domaću, iz kvarta. No, topli pljesak na kraju filma i ugodno ćaskanje publike i ekipe filma koje se proteglo dugo u snježnu večer vrijedilo je više od bilo kojeg možebitnog Oscara. Posebni detalj cijeloj priči svakako je dala i činjenica da je filmsko platno bilo osigurano knjigama da ne padne. Uistinu prava domaća, knjižnička atmosfera :)